Sadik Ibrahimović: Ovo malo dostojanstva

Začuđeno sam iz daljine gledao u čovjeka s biciklom.Star,pogrbljen,iznemogao,spočitući se i posrčući,gurao je bicikl zaleđenim pločnikom,zastajkivao,oslanjao se o sic i tegobno othukivao.

Sve se desilo munjevito.Toliko brzo da sam uspio čuti samo gromoglasni prasak,vidjeti ledene krhotine kako lete svuda uokolo i pogrbljenog starca kako pada na leđa,no brzo se pridiže i, očito u šoku,ostaje sjediti na ledenom pločniku netremice gledajući u bicikl koji se otkotrljao nekoliko metara dalje.

Šta se desilo?Velika zaleđena vodena gromada,ledenica,odvojila se od oluka sa zgrade ispod koje je starac prolazio i strovalila se tik ispred njega.

Pružam korak, prilazim mu, gledam da li je povrijeđen i šutke mu pomažem  da se pridigne.Kada se pridigao,pogledao me je kretkim i ljutitim pogledom kao da sam ja bacio ledenu gromadu na njega,a potom prišao biciklu, podigao ga, čistio od snijega i pažljivo razgledao.

–Dobro je.Nije oštećen.Može se prodati-čuh ga kako šapuće dok sam odlazio.

–Hej,stani- povika za mnom.Izvini, ni hvala ti nisam rekao, a nisam jer ne znam trebam li se radovati što sam preživio ili žaliti zbog propuštene prilike!

–Nemojte tako- rekoh kao blago prijekorno.

–A kako bi trebao?Uostalom, danas je dvadeseti dan u mjesecu!Nije dobro,nije!

Bilo mi je jasno o čemu govori.O mizernoj penziji dostatnoj za dvadesetak dana,potrošenoj na plaćanje kućnih računa,kupovinu najnužnijih lijekova i nešto malo hrane, a ostatak mjeseca teški je čemer i jad.

Bicikl je očito namjeravao prodati,budzašto zasigurno, a na ispaćenom licu također se jasno iščitavalo da je jako gladan.

Gledam u njega, u mršavo izmučeno tijelo, u izborane, staračkim pjegama išarane i od ciče zime pocrvenjele ruke i uviđam da je sam, ostavljen, bespomoćan, bolestan i nikome potreban.I umoran, preumoran,a živi zato što mora,zato što živ u zemlju ne može.

Živjeti zato što se mora.Strašno-rekoh poluglasno i stresoh se od zebnje.

–Šta reče?

–Ništa,ništa.Nego,čini mi se da namjeravate prodati taj bicikl!?

–Da!Znam da je suludo usred polarne zime prodavati bicikl,ali nužda je i neko će se već naći!Jesi li ti mušterija?

–Jesam, ali moju ponudu sigurno ne biste prihvatili.

–Znam i kakvu!Ti bi da kupiš bicikl od mene i odmah mi ga vratiš nazad zato što sam star,jadan i bijedan!Je li tako?!

–Tako je,osim ovoga- star,jadan i bijedan.

–Hvala ti, ali neće moći!Sve su mi uzeli, sve su mi ukrali, svi su me ostavili, politički banditi pljunuli su na mojih četrdeset godina rada u prosvjeti, ali ovo malo dostojanstva ne dam nikome i nipošto,pa neka bude što mora biti!

–Razumijem.A da li bih povrijedio Vaše dostojanstvo ako bih Vas ljubazno pozvao na čaj ili na neku čorbu?Ili oboje?

–Onda,idemo- rekoh i polahko krenusmo.Ja s biciklo,on oprezno, nogu pred nogu, spotičući se i posrčući na snijegom i ledom okovanom pločniku.

 

Izvor:STAV

1457 Posjeta 1 Posjeta danas