Salko je morao slušati pretpostavljene.Sila Boga ne moli.Poslušni idu u Džennet.
Jednoga dana stolački gradonačelnik pozva Salku kod sebe u kancelariju i povjeri mu jedan delikatan posao koji se dobro plaća.
Ovo tebi povjeravam i jezik za zube.
Što čuo da čuo,što vidio ne vidio.
Salko je potvrdno klimnuo glavom uz znak odobravanja.
Salko,reče mu gradonačelnik,večeras ćeš mi u sepetu donijeti najljepšu i najbolju djevojku iz Šantana – kupleraja.Dobro ću ti platiti.Ja sam se sa gazdom Vukasovićem dogovorio.Otići ćeš noćas u ponoć i donijeti je u moj ljetnikovac u polju pored kola u Novaku.
Salko je odradio svoj posao.Maminku u sepetu nije smio ni pogledati, a kamoli pipnuti ili,nedaj Bože, nasrnuti na nju.Čim bi primio novac od gradonačelnika, svratio bi u zoru kod tetka Ćamila pod Brijestom i naručio frtalj rakije, a onda bi zapjevao koliko ga grlo nosi:
„Alaj sam se nagazio mraka.“
Jednoga dana Salko se vraćao od gradonačelnika.
U sepetu je nosio Maminku.Spustio je pored sebe da se odmori i zapali cigaru.
Dok se odmarao,Maminka je pobjegla sa nekim probisvjetom u Crnu Goru.
Salko se uplašio kada je primjetio da je Maminka pobjegla.
Drhtao je kao prut na vjetru.
Trebalo je izaći pred gradonačelnika.
Kad je saopštio gradonačelniku da mu je Maminka pobjegla, gradonačelnik se osmjehnu i potapša ga po ramenu,izvadi novčanicu i dobro ga nagradi:
Moj Salkane, riješio si ti mene velikog belaja!
Izvor:Muhamed Elezović-„Vučija avlija“,SA 2011.