Autor: R. Dautefendić
Navršilo se 25 godina od odbrane Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.
Grmjelo je i gorjelo 2. maja 1992. godine na Skenderiji, tadašnjoj Dobrovoljačkoj, na mostovima na rijeci Miljacki, ali se jurišalo i ginulo, jer je ratni zločinac general agresorske JNA Ratko Mladić, naredio: “Tuci Predsjedništvo, Skupštinu, Velušiće, tamo nema mnogo srpskog življa“.
Nisu uspjeli, jer skoro goloruki branioci Bosne i Hercegovine, nanijeli su težak poraz agresorskoj JNA i Sarajevo je odbranjeno, a time je odbijena okupacija cijele Bosne i Hercegovine.
Sve je počelo presretanjem konvoja na Skenderiji u kojem se nalazila kompletna komanda Druge vojne oblasti na čelu sa generalom Milutinom Kukanjcem.
Jedinice JNA koju su činili samo Srbi, a koje su se nalazile unutar Sarajeva, prilikom dogovorenog napuštanja vojnih objekata, pokušale su izvesti manevar zauzimanja zgrade Predsjedništva, u trenucima kada se tadašnji predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović, zajedno sa svojom kćerkom Lejlom i tadašnjim potpredsjednikom Vlade RBiH Zlatkom Lagumdžijom nalazio zarobljen u Lukavici.
Osujećen državni udar
Hapšenje Alije Izetbegovića trebalo je garantirati sigurno napuštanje grada generala Milutina Kukanjca na čelu njegovih preostalih jedinica, sa gotovo kompletnim MTS-om, nakon čega su Izetbegović i njegova kćerka oslobođeni. Međutim, za drugi dio plana Izetbegović, kao ni pripadnici MUP-a, Zelenih beretki i TO BiH nisu znali.
Dio specijalnih jedinica iz konvoja koji se kretao Dobrovoljačkom ulicom, zatim jedna takva jedinica koja je bila u sastavu osoblja Vojne bolnice, te nekoliko tenkova i vojnih transportera, pokušali su zauzeti zgradu Predsjedništva. To bi značilo, vjerovatno, i kapitulaciju Republike Bosne i Hercegovine.
Pokušaj zauzimanja zgrade Predsjedništva, zamišljen je kao vojna podrška za državni udar koji je, uz blagoslov Jugoslovenske armije i Slobodana Miloševića, trebao izvesti tadašnji član Predsjedništva BiH, a kasnije osuđeni ratni zločinac Fikret Abdić. Njegov zadatak je bio da, po preuzimanju funkcije, proglasi ostanak BiH u sastavu tada već velikosrpske Jugoslavije. Taj trenutak se čekao u studiju Televizije Bosne i Hercegovine, gdje su se kao gosti Senada Hadžifejzovića nalazili član Predsjedništva RBiH Fikret Abdić i ministar odbrane Jerko Doko, dok su se članovi Predsjedništva RBiH Ejup Ganić i Stjepan Kljujić javili telefonom uživo u program iz zgrade Predsjedništva. Ganić i Kljujić imali su velike zasluge u sprječavanju državnog udara.
Onaj drugi, daleko teži i slavniji dio odbrane Predsjedništva BiH, odigrali su pripadnici Specijalne jedinice MUP-a na čelu sa Draganom Vikićem i Kemalom Ademovićem, pripadnici Zelenih beretki sa Alijom Miladinom, Enom Sakićem, Dedom Sišićem, Topom, Jukom, Ismetom Ćelom Bajramovićem, Ramizom Delalićem, Fudom Abadžićem, Dinom Magodom, Mujom Zulićem, Mušanom Topalovićem Cacom, Džemom Topalovićem…
Koordinaciju izmještanja generala Kukanjca sa njegovim konvojem, vodili su članovi komande TO BiH, general Jovan Divjak i mnoge samostalne grupe i odredi. U ovom napadu JNA zarobljeno 18 oficira. Uništena su dva oklopna transportera sa posadama i jedan tenk. Agresorskoj jedinici naneseni su znatni gubici u ljudstvu.
Paralelno sa napadom na zgradu Predsjedništva, 2. maja potpuno je spaljena zgrada Glavne pošte. Uništeno je jezgro telekomunikacijskog sistema, čime je veza Sarajeva sa svijetom prekinuta.
Neuspio pokušaj JNA da zauzme zgradu Predsjedništva te osujećeni državni udar, građani Sarajeva su zapamtili po stravičnoj odmazdi agresorske artiljerije sa okolnih brda, koja je nemilosrdno svim raspoloživim cijevima tukla sa samo jednim ciljem:
Pobiti sve, spržiti, srušiti. To će postati njihova uobičajena praksa svih narednih godina opsade Sarajeva. Većina građana, ali i naučnika, slažu se da je 6. aprila 1992. godine počela opsada Sarajeva. Zvanično, bh. vlasti su kraj opsade proglasile 29. februara 1996. Time dolazimo do broja od 1.425 dana koliko je Sarajevo bilo u opsadi.
Danas se sjećamo svih koji leže na sarajevskim mezarjima i grobljima i ne smijemo ih nikada zaboraviti.
Opsada Sarajeva
Opsada Sarajeva bila je jedna od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada, što je tri puta duže od opsade Staljingrada. U prosjeku je dnevno na grad ispaljivano 329 projektila. Sveukupno je ispaljeno oko 50.000 tona topovskih projektila na grad. JNA i Vojska Republike Srpske opkolila je Sarajevo sa 18.000 rezervista. Tokom opsade, grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države te je nastala nestašica hrane, struje, plina, lijekova i vode, tako da su Sarajlije znale ići do rijeke Miljacke kako bi točili vodu, gdje su često ginuli od snajperista sa okolnih brda. Doktori bolnice Koševo primali su dnevno pet do petnaest ranjenih civila snajperom.
U Sarajevu je ubijeno više od 11.500 civila, uključujući i 1.600 djece.
Zbog zločina počinjenih na području Sarajeva, u Haškom tribunalu osuđeni su Stanislav Galić, na doživotnu kaznu i Dragomir Milošević, na 29 godina zatvora. Presudama je utvrđeno da su Galić i Milošević vodili kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva s prvenstvenim ciljem širenja terora među stanovništvom.
Snajpersko djelovanje i širenje terora nad građanima Sarajeva stavljeno je na teret i Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske, i Ratku Mladiću, nekadašnjem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Po prvostepenoj presudi Karadžić je osuđen na 40 godina zatvora, a Mladiću će biti izrečena presuda krajem ove godine.
Tagovi: Sarajevo 2. maj Predsjedništvo Republike BiH