SUSAN SONTAG: PROLJEĆE U SARAJEVU

2vijecnica

„Ovo je bila pravoslavna crkva“.

„Ovo je bila najveća robna kuća“.

„Ovo je bila sportska hala“.

„Ovo je bila Narodna biblioteka“.

„Ovo je bila dječija bolnica“.

„Ovo je bila željeznička stanica“.

„Ovo je bila džamija“.

„Ovo je bio Muzej Jevreja“.

„Ovo je bila zgrada TV-a“.

„A ono?Oh,to je bila nova stambena zgrada“.

„Ono je bio park“.

„Ono je bila zgrada Crvenog krsta“.

„Ovo je bio hotel Evropa,najbolji hotel u gradu“.

„Ono je bio fudbalski stadion.Sada je groblje“:

I tako redom.Glasovi u Sarajevu,Sarajlije poliglote,strpljivo vode strance dvije nedelje kroz svoj nepojmljivo opasan, prljav, razrušen grad bez drvećaa…godinu dana nakon proglašavanja Bosne i Hercegovine, i početka rata i opsade.

„Zar nije opasno?“

„Kako je bilo?“

„Mora da je strašno“.

„Ništa me ne bi moglo natjerati da odem tamo.“

„Nećeš valjda napisati knjigu?“

„Zar te nije bilo strah?“

„Užasno mi je kad pomislim šta se tamo dešava.“

“Zašto si išla tamo?“

I tako redom.Glasovi prijatelja i poznanika ponovo kod kuće,gdje god da je kuća;nerazrušeni svijet.Svijet koji nije poligon za gađanje, a zgrade još uvijek imaju stakla na prozorima, svijet koji ne razumije ili kojeg nije briga ili koji, ako razumije(ili misli da razumije) nema namjeru da išta učini ili da učini ono što je potrebno, da zaustavi ubijanje; svijet koji hoće da sasluša moju priču sa putovanja, ali samo na nekoliko minuta, a onda hoće, više nego išta, da ispriča svoju priču.A ja odgovaram(žalosno,optužujući):

„Kako čovjek može a da ne ode u Sarajevo.Biti u Sarajevu je privilegija.Nisam htjela da odem iz Sarajeva.Ovog ljetaa opet ću se vratiti u Sarajevo.“

Ili kažem(trezveno):

„Dvadeseto stoljeće je započelo u Sarajevu.Dvadeset prvo stoljeće je,također, započelo u Sarajevu.“

 

Izvor:100&1 NOĆ,Sarajevske priče;DANI 2005.

927 Posjeta 1 Posjeta danas