EDIN SUBAŠIĆ: GLINENI LJUDI

Pista sarajevskog aerodroma zauvijek će ostati čudesan primjer izazivanja sudbine,samoubilačke upornosti.Mjesto koje se sa padanjem mraka pretvaralo u pozornicu morbidne,stvarne tragedije.Tu je život isto što i smrt jer su ljudi odlučili da dobrovoljno izađu na apsolutnu čistinu gdje će ih drugi ljudi gađati želeći da ih ubiju.Jedni trče, drugi pucaju.Pogode ili promaše.Život ili smrt.Oboje traje istovremeno.

Čekaš u mraku na jednoj strani,slušaš instikt.U jednom trenutku „nešto“ ti kaže : kreni!Trčiš preko izrovanog travnjaka i onda zagaziš na betonsku pistu koja hipnotiše trkače.Rekli su mi:tu se ne smiješ spotaći, ne smiješ pasti, niko  te neće podići.Tu brat brata ne poznaje.Ako zapuca trči još brže.Beton je „epicentar opasnosti“.Ako te rani baš na tom mjestu, ne zovi upomoć.Pomoli se, već si mrtav.

Zaista je tako.Tada nas je trčalo četvorica.Zakoračivši na beton više nisam vidio nikoga.Samo na goli život misliš, jer je to smisao trčanja.Paziš da te ne ulove legionari.Oni će te vratiti odakle si krenuo, a to je već nova partija ruleta u koju ulažeš život.A ne možeš stalno pobjeđivati.

Beton promiče ispod mene beskrajno dugo.Onda ponovno „travnjak“.Tu je kao sigurnije jer se možeš „sakriti“ u brazde od točkova transportera duboke najviše 20 centimetara.U mraku, padamo u neki rov dubok čak metar i po.Svi smo na broju.Osmatramo gdje su legionari, čekamo da prestane pucnjava i da mjesec „padne“.Do ograde, na drugoj strani,još je samo 200 metara.U Dobrinji ima struje.

Jesmo li odmorili?Trči dalje.Eto, u ovom trenutku ne čuje se ni pucanj.Malo prije toga, ispred rafala smo uskočili u zemlju.Sasvim slučajno naišli smo na rov.Dakle, sasvim slučajno smo živi.Ili nas možda ne bi pogodio?Je li mi se učinilo, ili sam čuo kroz odjeke rafala, neko je vrisnuo u mraku?

Duša u nosu.Još manje od sto metara.Pedeset.Veliki nasip je rub te nemilosrdne pozornice.Zemlja se izmiče ispod nogu.Ipak, na vrhu sam.Kotrljamo se na drugu stranu.Mislimo, gotovo je.I zaustavljamo se pred nogama jednog legionara.Njega ne zanima ovaj rat.Ne zanima ga igra na život i smrt.On ja stranac.Želi samo da mu damo novac.Marke.Ako mu damo, neće nas vratiti u novu partiju ruleta.Naši životi njemu baš ništa ne znače.Plaćamo.Ne mnogo, život tu i ne vrijedi mnogo.

Prelaskom na drugu stranu oživljavaju obamrla čula.Glad,žeđ, umor, bol od povreda nastalih dok smo rukama razgrtali bodljikavu žicu, trebalo bi se negdje pomokriti…Predstava je završena, idemo kući.

Jutarnja kafa u Sarajevu.Vijesti u sedam:“Na aerodromskoj pisti, noćas su dva lica poginula.“Dakle,nije mi se učinilo.Čuo sam vrisak kada je zapucalo.Ja sam uskočio u rov i meci su prošli preko moje glave.Neko je tog trena natrčao i…“dva lica su poginula“.Kafa je gorka,šećera nije bilo u ovom krugu humanitarne, ali prija.Život i smrt tamo postoje istovremeno, na istom mjestu, a kako se odmičeš od te pozornice tako se i oni razilaze.Biti u borbi, pucati i poginuti nešto je što ima smisla.Svijetli cilj, epitaf šehitu i sjećanje na heroja.Ali, ono između Butmira i Dobrinje, to je vrhunac besmisla života pri čemu se čovjek sveo samo na instikte- loviti i biti neulovljen.Predstava koja uopće nije za normalne ljude.Nama, dakle, pristaje.

Izvor:100&1 NOĆ,Sarajevske priče,biblioteka DANI,SA 2005.

1146 Posjeta 2 Posjeta danas