Među posljednjim ljetnim radostima u mojoj zelenoj zoni, ako je se u ovo sušno doba godine takvom uopće može nazvati, dozrijevaju kasne smokve bjelice.Upravo sam nedavno naišla na prvu zrelu voćku kojame je uvela u kolovoz,kao da me uvodi u bolji svijet.Čak i oni koji još nisu otkrili radosti njezina okusa ne mogu joj poreći egzotičnu ljepotu,dok zadovoljstvo uživanja slatkih niti njezine sočne utrobe ostaje privilegija znalaca.Smatram se sretnom što na komadiću zemlje koji uživam s obitelji „stanuju“ i dva stabla smokve,naslijeđena od predhodnih generacija,koja su preživjela desetljeća samoće i zaborava, kao i požar koji ih je prije dvadesetak godina vratio na početak.Od trenutka kad sam ih prvi put ugledala i kušala,tako divlje,zdrave i ukusne,znala sam da se sa njima neću morati puno baviti.Osim onog obaveznog godišnjeg obrezivanja za provjetravanje zapetljane krošnje i samog upoznavanja sa stanjem stabla,drugo nisu pitale, niti dobile.
Ostala sam pri tome dok sam proljetos s njihovih velikih šupljikavih listova tek povremeno uklanjala zelene skakavce,koji su se naslađivali lišćem mnogih voćaka u susjedstvu,ni ne pomišljajući na ozbiljniju,ili trajniju zaštitu.Predomislila se nisam ni kada sam prilikom plijevljenja jednu od mladica izniklih iz tla uz stablo odlučila na mjestu sačuvati za eventualno presađivanje u lončanicu,bez dodatne pažnje.
Ni tokom velikih ljetnih vrućina,koje nas posljednjih sedmica crpe,nisam se o njima posebno brinula.Jedine njih prilikom zalijevanja vrta zaobilazim,uz osmijeh pun poštovanja kojim im želim dati do znanja da prepoznajem tajnu njihove neiscrpne snage što leži u njihovoj neraskidivoj dubokoj vezi s tlom,vodeći se onom da se ne popravlja što nije pokvareno.kao što djetetu koje je naučilo plivati ne bih nudila rukavice za plivanje,tako ni smokvama nisam nudila pomoć.
I ako je suditi po plodovima kojima obiluju,ili po njihovu rajskom okusu,koji oduševljava,nisa pogriješila.No,ako je suditi po nesretnoj mladici koja je,evo,prije četiri dana razvila bijelu zastavu i spustila usahlo lišće,podbacila sam.neka je autohtona biljka Mediterana i neka sama niče iz pukotina u kamenute neka uspijeva bez skrbi i skrbnika;kada je još jako,jako mala,dobro joj dođe pomoć.
Kako i sušiti
Za početak birajte samo potpuno zrele plodove,jer se u njima nalazi slador potreban za razvijanje okusa kojim su njihove osušene inačice stekle vojske obožavatelja.Trebat će vam i površina dostojna ovog zadatka,pa predlažem da je napravite sami,a prema kapacitetima prostora i količini svježeg voća.Naime,valja uzeti u obzir da je smokve potrebno „u široko“ raspostrijeti po prozračnoj površini od prirodnog materijala,u kojoj ćete ih moći nesmetano okretati,te u kojoj će ih biti moguće prekriti i zaštititi od osa,mrava i drugih znatiželjnika.Podloga tako može biti od mreže,drvena,načinjena od pletene trstike,ili drugih grana,a zaštititi ih možete mrežom za zaštitu od komaraca.Važno je da odabranu površinu možete pomicati,jer smokve vole dane provoditi na suncu,dok ih je u sumrak poželjno zaštititi od moguće vlage sklonivši ih negdje ispod krova.Uz okretanje svakih nekoliko dana i pažljivu zaštitu od eventualne kiše,vaše bi smokve trebale biti osušene za dvije sedmice,a da zadatak obavljen,znat ćete ako se nakon pritiska prstom ne vrate u početno stanje.
Slijedi vam još namakanje smokava u morskoj vodi kako biste spriječili pojavu plijesni,gljivica i bakterija,što u komercijalnom sušenju postižu sumporanjem.Dovoljno ih je skupiti u mrežicu i dva,tri puta zaroniti u uzavrelu morsku vodu obogaćenu s nekoliko kapi maslinova ulja za sjaj pa dobro osušiti.
Čuvalte ih nanizane na konop uz pokoji list lovora,kao ukras u vašoj kuhinji, ili u papirnatoj,odnosno platnenoj vrećici i uživajte!
Izvor:Slobodna Dalmacija(Tanja Giovanelli)
