Divim se žrtvi Srđana Aleksića i do zemlje klanjam pred roditeljskim bolom njegova oca Rada!
Svako njegovo pojavljivanje na televiziji jeste lekcija, svima upućena lekcija o ljudskom dostojanstvu, i baš svaki put i mojoj porodici izaziva kolektivno ganuće.
Čestitome Radu Aleksiću, i svim njemu dragim i bliskim osobama, želim svako dobro.
Ali se uzvišena žrtva Srđana Aleksića ne smije koristiti kao zastor iza koga će se sakrivati i u zaborav gurati činjenica o izgonu desetak hiljada trebinjskih Bošnjaka i drugih nesrba koji danas žive, umiru i bivaju sahranjivani u strašnim daljinama Australije, Amerike, Skandinavije…
Kao da ih čujem kako pjevaju i plaču:
„U Trebinju gradu vel'ku žalost kažu…
A jeste li čuli za doktora Sekulu Stanića?
Ugledni stanovnik Foče, svima drag i u narodu omiljen ljekar u fočanskoj bolnici, Sekul Stanić, pokušao je, ljeta 1992. godine, spriječiti paljenje muslimanskih kuća u svome komšiluku.
Nije bilo moguće.
Pa je stao pred četnike Vojske Republike Srpske i kazao:Onda zapalite i moju !
Kad to nisu htjeli – jer oni u tom času nisu bili nikakva „razularena horda“ nego revnosni realizatori prve tačke strateškog plana SDS-a usvojenog na Skupštini RS januara 1992, a njime nije bilo predviđeno paljenje srpskih nego „turskih“ kuća –uzeo je dva kanistera nafte, polio zidove i sam zapalio vlastitu kuću.
Sjeo, pripalio cigaretu i gledao kako gori!
Ubili ga,poslije dva mjeseca.
Malo se o tome pisalo, slabo se o tome zna.Pisaće se još manje i još manje znati.
Jesu li ikad uhapšeni ubice Srđana Aleksića?Je li im bilo suđenje,ikad, igdje?
Jesu li hapšeni i suđeni nalogodavci i izvršioci ubistva doktora Sekule Stanića?
Prošlo je, eto, dvadeset i tri godine.
A da li je prošao rat?
Proći će onoga dana kad u centru Foče oči naših potomaka budu vidjele i gledale spomenik dr. Sekuli Staniću.
Izvor:Abdulah Sidran- „Oranje mora“(II izdanje);Sarajevo/Zagreb 2016.