Priča se da smo nekad sretni bili
(tekst koji slijedi objavljen je 26. novembra 2017. na portalu buka.ba, autorica je Adisa M.M.)
U današnjem vaktu najteže je biti čovjek. Opala cijena insanu. Svak’ se nekim svojim belajem zadevero i u svoje zidove uvukao. Pa zaboravio i na sebe a kamoli na druge ljude. Zaboravio čovjek da živi i sve one male stvari koje život znače. Sve manje se ljudi vole. Sve manje se i smiju i plaču. Sve manje se druže. Sve više čitaju citate o sreći a niti je prepoznaju niti osjete. Valjda se tako lakše preživljava kad izgubiš sebe i ne vidiš druge. Ko će ga znati gdje smo se pogubili, gdje smo izgubili sebe. A priča se da smo nekada bili sretni. Priča se da smo jednostavno i lijepo živjeli. Pričaju se priče iz mahale koje nam vraćaju osmijeh.
Mahala ko mahala ona je uvijek disala. Građena stepenasto, a sve radi komšije i komšiluka. Kuće su se gradile po pravilu dopustiti komšiji „pravo na pogled“. Komšija ti je bio skoro k'o član porodice. Najbliži, a često i preči od tvog najrođenijeg. U mahali se uvijek sve znalo. Ko je pošao, sa kim je zastao, gdje je došao, šta je u cekeru nosio. Otimala se djeca ko će ponijeti cekere zarad ništa, neg eto samo da bi u tom trenu ispao najbolje dijete mahale. Na povratku iz granapa roditelji nisu pitali “jesi li kupio sve što sam rekao” već “koga si sreo i jesi li se fino upitao i pozdravio.” I nema veze ako si više puta sreo komšiju svaki put si morao fino upitati se inače belaj te nije mogao zaobići kad uđeš u kuću.
Nestali su i oni mahalski mangupi što su nekima znali ulijevati strah u kosti a melem od duše bili. Branili djecu po ulici i unosili drva i ćumur starijim. Svak je svakome vjerovao i svak je znao ko gdje “krije” ključ od kuće. Neko ispod otirača, neko u saksiji pored vrata, neko u mirisnim đulberkama u avliji. I nikome nije padalo na pamet ući u tuđu avliju, već se tuđe čuvalo bolje nego svoje. Mogla se avlija samo vidjeti ako ti neko stariji otvori kapiju da uzmeš loptu koju je neko slučajno “nabio” preko taraba. Do neka doba se igralo po ulici i žmire i eberečke ebertude i ganje i klikera i između dvije vatre i care care govedare. Hvatale se pčele u kutiju od šibica i nizale bijele bobe sa grmova.
Čekao se red da probaš jedan krug na biciklu ili rolama od onih koji su ih imali. Penjalo se na voćke po okolnim šljivicima i krvavih koljena dolazilo kući. I uvijek je bilo malo igre sa drugarima. Pa kad te roditelji zovnu da dođeš kući a ti kažeš “sad ću” pa potraje i po sat vremena onda u povratku sam ubereš šipku za kaznu. Svako je svakom ulazio u kuću i donosio šta je imao. Gdje god si došao gladan nisi ostao. Sve što si dobio između prijatelja si dijelio. Ako baš nije moglo biti za svakoga onda nisi smio ni iznijeti iz kuće da neko ne bi ostao “kratak”.
Ljudi su se cijenili, međusobno poštovali i voljeli. Dijelili što su imali i jedni za druge brinuli. A gdje smo to danas zalutali. Gdje smo se pogubili i izgubili. Zarad čega smo zaboravili kako smo živjeli, radovali se i smijali. Ko će ga znati šta nam se sve desilo. Opala cijena insanu. Svak’ se nekim svojim belajem zadevero i u svoje zidove uvukao. Niko nama pomoći ne može neg’ svako sam sebi.
Hajd’ uzdravlje.
(buka)
Objavio Smail Špago
