Kad govore majke naše stare, lišće jednostavno šuti.
One se nisu nikada ljutile na veijeme, a ni prostor, iz
knjiga debelih, ne zanima ih baš mnogo; sklopljenih
očiju, one prstima univerzum cijeli prebiru, uz tespih
šapčući molitvu tihu.
Govorom svojim one sve bolesti, u hodu, liječe, a
ponekad odu na brijeg, ispod listopadne šume, usput
pomiluju kupine, uzmu mirise koprive mlade i travku
svaku šumsku imenom zovnu, pa, kada se kućama
svojim vrate, istjeruju iz njih sve uhode i nezvanu goste,
vijesti ružne, bolest i tešku glad, okrenu se jugu i kažu:
idite iz kuće ove, ovo je dobra kuća, ovo je lijepa kuća,
ovo nije vaša kuća, ovo je topla kuća, tri puta smo je
već rukama svojim i dahom svojim gradile.
Zato im riječi i jesu tako ljekovite i lahke, i zato one na
riječima uvijek štede, jer, nije lahko do zrelih oblaka,
do mlijeka lastavičijeg doći:treba sa lastama dobar
biti, treba znati govor njihov, lastavičiji, treba znati
dane i sate kada im nova krila rastu, treba ih uspavati
znati na pravi način: u sumrak tihi, čim se sunce iza
brda spusti.
Majke naše stare svakoga dana, dok dunje žute veselo
skakuču po vezeenim jastucima,Boga svog mole da im
čuva nejač i sve ljude dobre.Tako se, kažu, molitve
njihove lakše penju u plavetnilo nebesko, i tako ih,
kažu, čuju bolje lađari plavi, koji će, jednog dana,
i po njih doći.
I kriva se umiri Drina, i ponornice lakše do zraka čistog
dođu, i kolo se nijemo u skrivenim poljima kraškim
zaigra, i sevdalinka se stidna, kao opipljiva svjetlost,
javi, i ljubičice, sve redom, radosno u svatove krenu,
pa tako sve na staru pripovijtku liči, na čijem kraju,
u vrtovima Semiramidinim, kćerke riblje božice
Derkato, drijemaju i snove snivaju dobra djeca i majke
njihove dobre.
I insekti vrijedni, po gajevima zelenim, grijehe svoje
ostavljaju, dok majke neše stare bude zaspale djevojčice,
hlorofil marljivo skuplja sunčeve kapi, trepere sati,
cijedi se brašno pšenično u uštipke praznične, kojima
one cijelo selo i pola još grada nahraniti znaju.
Na kraju dana majke naše stare na počinak krenu,
tiho da ne uplaše stidnu mjesečinu, pa se, potom,
i one, u snu, dugo, dugo smiješe, kao da ih miluje
blago Stvoritelj njihov dobri.
# # Mujo Musagić je rođen u Duvnu 1947.godine.U rodnom gradu je završio osnovnu školu i Gimnaziju.VPŠ je završio u Mostaru a fakultetsko obrazovanje u Sarajevu.Najveći dio radnog vijeka je proveo u „Prosvjetnom listu“kao glavni urednik i direktor.Član je društva pisaca Bosne i Hercegovine.
Izvor:Preporod,2018.
Izbor:Kemal Mahić