Vrijeme iftara samo što nije nastupilo. Majka Sabira teškim koracima prelazi preko svoje sobe i sjeda na sećiju pored svog prozora. Ne zna se šta kućom više odjekuje. Da li škripa kućnih podnica ili krckanje njenih oronulih kostiju. Odavno je već bolesna, a od svih mogućih bolesti koje osjeća njen išijas i njena osteoporoza su najteži.
„E moje noge“, otegnu se iz njenih prsa.
A nije ni čudo što su tako oronule, mnogo je ona brda, dolina, šuma, vrhova prošla, gotovo ni jedno mjesto nije ostalo, a da nije ona tu bila. Nosile su nju njene noge od jedne do druge masovne grobnice. Tražile su one svoju djecu, njih šest sinova i njenog muža koje ubiše dušmani. Pronašla je samo nekoliko kostiju od svog trećeg sina Edina i pola skeleta od njenog najmlađeg sina, njenog Mustafe kojeg uzeše iz njenih ruku. Od malehna je Mustafa bio napredan, svi su se divili i zahvaljivali Allahu što on tako brzo raste. Iako je imao samo deset godina jedan vojnik ga uze od majke i odstrani. I sad kad zažmiri vidi njegov uplašeni pogled, posljednji pogled kojim je pogledao svoju majku.
Sabira se nakon agresije vratila u svoje selo. Sama je sada u njemu, nema nikoga više. Tu su samo ona i mačak Garonja koji se iznenada pojavio na kućnim vratima ne znajući ni sama ona odakle je došao. Svojim pogledom gleda kućne zidove. Nisu to oni zidovi koje je ona teškom mukom i napornim radom sa svojim mužem Mujom gradila. U tim novim zidovima nema onih uspomena koje su sadržavale priču svake sazidane cigle, svake ugrađene grede. Znala je dobro sta je uradio koji od njenih sinova, koju stranu je koji ozidao, koji je od njih svojim rukama crijep redao. Ubiše njih, ubiše kuću i ubiše sve uspomene koje su bile na njih. Sada je nova kuća, neki drugi ljudi su je izgradili, ali je ona njoj pusta, kao što je pusta i njena duša bez te čeljadi i njenog muža. Kao da je GMO kuća.
Pogled joj dođe do iftarske sofre. Sjeća se nekih ranijih ramazana kada bi nakon napornog radnog dana svi sjedili zajedno i čekali da Husejn, njihov najstariji sin, ode do mahalaske džamije da upali kandilje i da lijepim glasom prouči ezan, a onda bi svi zajedno iftarili. Gleda prazne tanjire. Ona i danas reda osam tanjira na sofri, osam kašika, osam čaša da se svi mogu odmah iftariti. Sabira i danas sofru tako postavlja.
Kao da su i oni tu, ali tuga steže srce kada uviđa da je samo u jednom tanjiru nešto malo hrane. Ne sipa hranu u ostale, šteta je da se toliko hrane pravi i da se poslije baca.
Diže ruke i uči dovu, čula je Sabira od mjesnog imama da je iftarsko vrijeme najbolje vrijeme za dovu. Zahvaljuje Allahu na dini islamu, zahvaljuje Mu što joj je podario tako hajirli djecu, što je osjetila radost roditeljstva. Nabraja jedno po jedno ime i moli Allaha da ih kod sebe primi, da ih nagradi nagradom šehida, a da njoj podari snage i života da ih pronađe, makar neke dijelove, da ih poreda jednog pored drugog u šehidskom mezarju onako kako su i za iftarskom sofrom bili.
Spomenula je i svog Mustafu. Pred njom je stao njegov posljednji pogled. Suznih očiju, duboko uzdahnu.
„ O Allahu, o Allahu samo se u Tebe uzdam i samo Tebe imam“. Svi su mi trenutci i momenti teški. Ali ovi iftarski su mi nekako najteži. Tad smo se svi okupljali i svi sjedili oko naše sofre.
Iz tužnog zanosa trgnu je vjetar koji je zanjihao grane šljiva, krušaka, trešanja koje je njen Husejn posadio u avliji. Nema Husejna da uči ezan, nema ni džamije i ona je srušena, nema ni kandilja, ali svaku noć u iftarsko vrijeme zapuše blagi povjetarac, koji kao da mijenja Husejna i najavljuje vrijeme iftara. I ona ponavlja huk vjetra u sebi. Sjeća se pričao je ovako jednom za iftarom njoj i djeci njen muž Mujo da je čuo da vjetar veliča Allaha. Kad puše čuje se glas „HUUU“, to je od „huve“ a odnosi se na Boga. „Vjetar puše i veliča Boga“, govorio bi Mujo, „ pa djeco moja znajte da smo mi preči da Ga slavimo i veličamo. Nemojte to nikada zaboraviti“.
Iftarila je samo malo, et da se iftari. Više je stari Garonja pojeo.
Uzela je tesbih u ruke, malo sačekala i zanijetila jaciju i teravih-namaz. Klanja Sabira sama, ali ona ispred sebe vidi džemat svoju djecu i svog muža kao da stoje ispred nje. Ona čak gotovo može i da čuje svog Husejna kako uči odlomke iz Kur’ana, kao nekada kada bi ga mjesni imam progurao u mihrab da i on koji rekat kao imam klanja. I sad je bila ponosna što on tako lijepo uči, kako je bila ponosna i onda u džamiji.
Odavno ne zaključava kuću, nit’ ko ima ući, nit’ ko ima doći. Malo je k’o zaspala strahujući da ne prespi sehur. Onako poluotvorenih očiju spava i po cijelu noć sanja i gleda svog Husejna, Hasana, Edina, Ibrahima, Saliha i muža Muju. Najmlađeg sina Mustafu ne sanja kao njih, od njega na san dolaz samo njegov posljednji pogled.
Hafiz Merim-ef. Đulović
Imam, hatib i muallim Gazi Turali-begove džamije u Tuzli
imam.ba