Što'no cvili na bijeloj kuli?
Il’ je vila, il’ je ljuta zmija?
Nit’ je vila, nit’ je ljuta zmija.
Čedo ragja Hasan-aginica,
Ragjala ga tri bijela dana;
Kad četvrti danak osvanuo,
Tada njojzi svekar-babo dogje.
Govori mu Hasan-aginica:
„Svekar-babo, otišo na Ćabu!
Donesi mi studene vodice,
Ne bi li se čedom rastavila!“
Al’ govori svekar nevjestici:
„Ja ne mogu moja mila snaho,
Eno ezan na džamiji uči,
Moram ići u džamiju klanjat.“
U to doba svekrva na vrata.
Govorila Hasan-aginica:
„Svekrvice, po Bogu majčice!
Donesi mi studene vodice!“
Al’ govori Hasan-age majka:
„Ja ne mogu moja mila snaho,
Mene žene u mahalu zovu.“
U to doba zaova na vrata.
Progovara Hasan-aginica:
Zaovice, po Bogu sestrice!
Donesi mi studene vodice
Ne bi li se čedom rastavila!“
Progovara Hasan-age seka:
„Ja ne mogu moja mila snaho,
Mene cure na teferič zovu.“
Kad se opet vrata otvoriše,
A na vrata Hasan-aga dogje.
Progovara Hasan-aginica:
„Hasan-aga, iza gore sunce!
Donesi mi studene vodice!“
Kad to čuo aga Hasan-aga,
Uze sude, pa ode na vodu;
Zafatio studene vodice,
Pa on ide svom bijelom dvoru-
Kad je bio blizu dvora svoga,
Susrete ga ostarjela majka:
„Prili vodu, aga Hasan-aga!
Ljuba ti je svijet mijenila,
Mrtvo ti je čedo porodila,
Zlatnih ruku i zlatna perčina!“
Zabilježio:Ibrahim Dautović iz Bijeljine
Izvor:Behar (1900-1911);
Izbor:Kemal Mahić