Teta Fatma bika je najbliža osoba u mom komšiluku koja je redovno postila.Svakog Ramazana,svaki dan.Nikad nije rekla da je teško postiti.Naprotiv.S lakoćom se kretala po dvorištu, prala veš na ruke,širila ga po štriku,ponešto bi i sašila u međuvremenu,a onda bi se dala na spremanje mirisnih iftara kojih u mojoj kući nije bilo.Fatma je pravila najmirisnije punjene paprike u mahali i to tako što bi ih poredala po tepsiji pa zapekla u rerni.
Ponekad bih svratila u njenu avliju, tragajući vjerovatno za životom koji je iza tih kanata u onom izvornom obliku postojao dok su se životi u mojoj avliji gasili,jedan za drugim…sinhronizovano.
Jednog ramazanskog dana,u pripremama iftara i nijetom da noć provede na teraviji u tetovskoj džamiji,Fatma mi je značajno rekla:
-Nanalićko!Večeras je Lejletu-l-kadr,27. noć Ramazana.Noć u kojoj se otvara nebo,meleci se spuštaju na zemlju i preuzimaju naše želje.Ako mogneš izdržati,nemoj spavati večeras!U ponoć melecima saopšti svoju želju.Oni dolaze tamo gdje su budne oči,otvorena srca i ruke.Ovu noć je vrijednije provesti u ibadetu nego trideset hiljada drugih noći.Ponovi što više puta možeš sljedeću dovu:
Allahumme inneke afuvvun kerimun tuhibbul-afve feafu anni.
(Gospodaru,Ti si Onaj koji prašta,Ti voliš da praštaš, pa oprosti i meni!) i ono Subhanellahi,ve bi hamdihi,subhanellahil-azim.Amin!
Otišla sam svojoj kući i širom otvorenih očiju dočekala ponoć.Nisam palila svjetlo,da majka ne primijeti da sam budna.Polako sam otvorila prozor i gledala u nebo.Bilo je puno malih i velikih zvijezda.Fatma je rekla da u ovoj noći nijedna zvijezda ne pada na zemlju.Pomno sam gledala gore,čekajući da se nebo otvori.Prošla je ponoć,prolazili su i sati iza ponoći.Nebo se nje otvaralo.Gore je sve bilo isto.Čekanje se odužilo.A onda sam pomislila:
-Možda se nebo otvori tako da to mi,obični ljudi,sa Zemlje ne možemo vidjeti.Po ko zna koji put sam ispružila ruke i prošaputala:
Uzvišeni Bože,smiluj se mojoj majci.Ukabuli moj ibadet u ovoj veličanstvenoj noći Kadra.Uputi nas na pravi put.Podari majci zdravlje,neka ustane na svoje noge…
Učini tako da i u našoj kući opet bude smijeha,topline,Bajrama i lijepih snova.Ojačaj nas u našoj slabosti i pomozi da istrajemo u ovoj petnji!Molim te,Bože…otvori Nebo i spusti meleke da uzmu ovu moju želju.
Subhanelahi,ve bi hamdihi,subhanellahil-azim!Amin!
Te 27.noći Ramazana nebo se nije otvorilo.Ni meleci nisu silazili na Zemlju.Bog nije uslišio moju molbu.Sljedeći Ramazan majka nije dočekala.Mora da se nisam molila kako treba.
Majka je odavno veliki zeleni kauč zamijenila jednim drugim mjestom.Ja već odavno nisam djevojčica,ali svake 27.noći Ramazana otvorim prozor i bacim pogled prema nebu.Ne širim ruke kao onomad,kad sam sama sjedila u mraku,i ne očekujem više ništa.Ni da se nebo otvori,ni da se meleci spuste.Ali,poželim…Svaki put poželim da se otvori onima koji te večeri sjede pored prozora,šire ruke i mole za svoje voljene,za sve one ostavljene,silom rastavljene i sebi prepuštene,za one koji žele da ozdrave i one koji trebaju toplinu u kući, u duši i srcu.
Dragi Bože,drago Nebo,dragi meleci i zvjezdice…smilujte se!
Otvorite se onima koji se samo još u vas i vašu milost pouzdati mogu.
Subhanellahi,ve bi hamdihi,subhanellahil-azim.
Amin!
Izvor:Mediha(Šehidić) Selimović:“Brodska cesta bb“Sarajevo;Zagreb;Baybook,2017.