Sarajevo najednom opustje.Kao da se pojavila kuga.Neke radnje su još radile,ali je upadalo u oči da malo svijeta hoda po ulicama.Oni koji su prolazili ulicama i čikmama,žurili su,pod sedlom nekog sve težeg i sve prisutnijeg zloduha,koji je zajahao njihove usporene živote,i zbog kojeg su vjerovali da su još jedino sigurni iza kućnih zidova.Na njihovim smežuranim i natmurenim licima očitavala se zabrinutost i neizvjetnost.Razrijeđeni prolaznici vukli su prepunjene cekere uz Kovače,Bistrik i Vratnik,pa uskoro nestade osnovnih životnih namirnica.Ulje,šećer,brašno i maslo,preseliše se ispod tezge,po višestrukim cijenama.Uveče nije bilo nikoga po ulicama i mračnim mahalama.Sarajlije su se zatvarale u svoje kuće,navlačili forange i store preko prozora,nadajući se da će u kućama i pod jorganima imati više sigurnosti.No,događaji na evropskoj pozornici sustizali su se i prestizali strelovitom brzinom.Nije bilo nikoga ko nije u zraku osjećao zadah dolazećeg rata.
Sivog kišnog jutra,6.aprila 1941. godine,baš ružne vijesti probudiše Sarajlije.Radio je svakih petnaestak minuta prekidao program i javljao da su Njemačka i njeni saveznici napala Kraljevinu Jugoslaviju.Spikeri drhtava glasa smjenjivali su se u dramatičnim opisima sudbine Beograda:“Dok se zaspala prestonica polako budila neprijatelj ju je mučki napao…“
Sarajevske ulice su bile potpuno pusteOsmog aprila njemački avioni su nekoliko puta preletjeli grad,ali nisu djelovali.Novinar „Jugoslavenskog lista“ je 9.aprila pisao da Nijemci imaju „fantastične perspektive i tehnike“, u stilu:“novi automobili,željeznice,avioni i brodovi koji lete“.
U kafani kod „Hasage“,poznatijom pod nazivom „U poguzije“,kod Vijećnice,sijede su glave,pod uticajem jal mehke jal ljute,bistrile aktuelnu političku situaciju.Na kraju opijene debate,svi su se nekako potiho složili sa mišljenjem Kasima Bisera,koji je na polasku iz kafane samo rekao:“Allihemanet svima.Izgleda da smo svi prnuli u šišu.Valja nam jamda njemački pod stare dane jope’ učit“.
Stari hafiz Muradif Okić prelistavao je novine,hukao k'o derviš i samo ponavljao:“Aman jarabi,nejma te sile na ovom dunjaluku koja mu se odaprijeti može.Austrija,pa Čehoslovačka,pa Poljska,pa Francuska,pa Belgija,pa Holandija,pa Luksemburg,pa Danska.Znate li vi boni ne bili da je to više od pole Evrope?!Gled'o ja jučer u atlasu,baš po'Evrope!A i nas je prvo opkolio,a oni srpski đogati,mjesto da su sada kad su podapisali ostali kod otog šta su podapisali i polhko pošli krmku niza dlaku,pa polahko duraj i izduraj,a oni jok,pa se k'o biva pobuniše.Me đe će se oni šuti s rogatim Hitlerom bosti,hajvani dabili hajvani vlaški.Vala otim vlašinama nikad ne znaš šta će uradit’.I pišali bi i srali bi u isto vrijeme,a to nikako ne mere.Vako ćemo svi butum šnjima najebat’.K'o oni uvijek naki drukčiji od drugih bit’ moraju,pa su sada dobili i još dobijaju po gujici i sve plaču i kamiču.Al’ ja znadem dobro da gospon Hitler neće nas muslimana dirat’.Ja sam neđe čit'o da on plaho voli muslimane i poštuje Kur'an iako je i on vlašina.“
Niko se ne osvrnu na ovu Muradifovu mudroliju inspiriranu najvjerovatnije jal drugimm,jal trećim bokalićem napolice.Šutnja,šuštanje novina,potmuli uzdasi…Naručuju se nove kahve,novi bokalići i čokanji,slabo ko mezeti,sve se zapetljalo u dever misli.Ova kafana nije upamtila težeg zraka.Postade teško sjediti i odhukivati.Jedan krenu,a za njim,k'o po naredbi,jedan po jedan, i ostali platiše i krenuše.Zuko Mulić napravi fajrunt već oko pet popodne.Što će i on sam u birtiji sjedit’ ‘nako.
Izvor:Filipović Nadan-„Daidža i haustorske priče“;“Šahinpašić“,2016.
