Emina

Prije 110 godina mostarski pjesnik Aleksa Šantić napisao je pjesmu Emina inspirisan mostarkom Eminom Sefić koja se isticala ljepotom, karakterističnim blagim osmjehom i vedrinom. Bila je plemenita, jednostavna i skromna. Ni sa čim nije pokazivala niti isticala da je iz imućne porodice starog hafiza.

Šantić sa Eminom nikada nije uspio progovoriti jednu jedinu riječ jer po tadašnjim običajima, djevojka nije smjela pogledati muškarca a kamoli s njim stupiti u razgovor. Lijepa Emina se sjećala Šantića: „Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, jal’ na česmu. Riječi razmjenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantale, porezati bi se mogao kako su opeglane…” (Mostarenje, Mišo Marić).

Navodno je Eminin otac, čim je primijetio da se momci sve više za nju interesuju, naredio da odmah počne nositi feredžu kad izlazi van iz kuće i avlije. Nedugo je lijepu Eminu stari hafiz udao za bogatog trgovca Avdagu Koludera koga prije braka nije ni vidjela niti su je roditelji pitali za pristanak. Na sreću Eminin brak je bio srećan. Danas su Eminini potomci rasuti po svijetu a neki još uvijek žive u Mostaru i u Sarajevu.

Lijepa Emina je umrla 1960. godine. Od njene velike ljepote ostale su uspomene i sjećanja kao i pjesma za sva vremena. Mostarka iz Donje mahale, Sevda Katica, je dopjevala a Mostarac Himzo Polovina otpjevao: Umro stari pjesnik, umrla Emina, / Ostala je pusta bašta od jasmina. / Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, / Pjesma o Emini nikad umrijet neće.

 

EMINA

.

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
Vec u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
Al meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…

1903.

2081 Posjeta 1 Posjeta danas