Sjećanje na Ajišu

Jutros me rastužila vijest na portalu ljubusaci.com: ‘Preselila Ajiša Špago’. I odmah suze i sjećanja na drage ljude i jedno vrijeme.

Ajiša je supruga Husina, majka našeg najdražeg prijatelja Muje Špago, i Senadina, Senadova, Zejnina i rah. Zijina, nena njihovoj djeci. Živjeli su u Gradskoj pored Ljubuškog. Visoka, crna, vitka, odmjerena i uvijek blago nasmiješena, dobra, draga je bila naša Ajiša. Takvu je pamtim prije rata.

Senad je imao kafić blizu naše kuće u Ljubuškom, Madera se zvao. Bio nam je druga kuća, uvijek smo bili tamo. Maša je često išla s lijepom Senadom kod njih na Gradsku, igrala se i uvijek pričala kako joj je lijepo bilo kod nene ‘Jiše, Senade i Samira Zejninog. Mujo je taksirao tada u Međugorju kasnije imao i svoju radnju koja je među prvima odletjela u zrak kad je došla hrvatska demokracija u Ljubuški. Poslije povratka iz logora Heliodrom, Mujo je zadnji izašao od svih Ljubušaka, otišli smo svi zajedno u Prag. Tamo se i vjenčao sa Binasom, Ljubušankom, mojoj prijateljicom. Bila sam kuma na njihovom vjenčanju u Pragu. Sve u Pragu bilo je posebno lijepo i nezaboravno. Rodila se tamo i njihova kćerka Selma, ljepotica, uskoro i doktorica – završava medicinu. Danas žive u Konjicu. Senad i Zejna sa familijama u Sarajevu a Senada u Njemačkoj.

Tuga devedesetih, progon i rat, izbjeglištvo najprije u Zagrebu gdje smo i mi bili s njima, a potom u Njemačkoj, pa povratak u Sarajevo potom ponovo u Gradsku, u Ljubuški, sve to je ostavljalo traga. Nestalo je radosti, a ostala bol gubitka voljenog sina Zije. Nikad se Ajiša od toga nije oporavila. Došla sam je zagrliti tada u Gradsku, plakala je neutješno. Nekako sam osjećala da je Ziju najviše voljela ili najviše možda bdjela nad njim. Dođite mi svi sutra da ga ispratimo zajedno, rekla mi je tada. I išli smo ispratiti Ziju. Prerano i pretužno. Zijo je bio prelijep, išao je s mojim bratom u školu u Ljubuški. Sve cure su za njima jurile. Često su znali parkirati motore i svratiti kod njih u Gradsku na ručak ili kavu pa onda lagano kući. Voljeli smo ih sve puno, puno.

Sutra ćemo ispratiti i Ajišu na istom mjestu, kraj svoga Zije. Kako će Huso sada bez nje, ne znam, odavno slabo vidi i gotovo je slijep. Znam da će se djeca brinuti o njemu.

Samo pišem o odlascima dragih ljudi i cvilim po kući, prebirem slike i vidim ih sve, žive i nasmijane. Dok se pogled opet ne zamagli.

Štefica Galić

Zahvaljujemo Štefici na ustupljennom tekstu i fotografiji

U izbjeglištvu u Zagrebu sa Ajišom, Senadom i Husom ‘93

2890 Posjeta 1 Posjeta danas