Riječi iz naslova „ekce homo“ je izgovorio Poncije Pilat pokazujući Židovima Krista bičevana i s trnovom krunom na glavi.(Biblija)
Tako je i autor ovih redova pomislio a kasnije i govorio u krugu svojih sugrađana:Evo čovjeka!
Ova izreka se odnosi na Krešu Mucića(Humac) naravno u drugom kontekstu.
Krešu sam virtualno poznavao u periodu pohađanja gimnazije u Ljubuškom(1963-1967).U ovome vremenskom okviru svi učenici a bogami i učenice još više su poznavale Krešu Mucića.
Krešo je bio starija generacija(1946) od moje(1948),ali već znate da su mlađe generacije uvijek pratile što rade „stariji“ i tako su mnogobrojni likovi ušli u naše „moždane vijuge“sve do današnjih dana,iako smo bili različite generacije.
Krešo je bio markantan,zgodan,lijep,simpatičan,Apolonovih „gabarita“ i pomalo nestašan dečko.Imao je emocionalnu potpunost,strastvenost i personality.Upadao je u oči naročito djevojkama naših generacija jer se iskazivao kao društveno biće družeći se sa sportistima,izviđačima,kulturno-umjetničkim društvima…
Imao je frizuru koja se pojavljivala krajem šezdesetih koja će postati „zaštitni znak“ revolucionarne 1968. godine(Beatlesi,Roling Stonesi) i time je privlačio naše dame a bogami i profesorice.
Krešo se isticao u rukometu,što ne iznenađuje s obzirom da je R.K. „Izviđač“ već bio poznat i to su bili počeci sporta po kojem je Ljubuški i danas najpoznatiji(muški i ženski rukometni klubovi R.K.“Izviđača“.
Na rukometnim utakmicama među publikom je tih godina primjećeno mnogo djevojaka i gimnazijalki:Većina je posjećivala utakmice radi Kreše koji tada nije ni bio svjestan da su one kao gledateljke imale doživljaj „bliskosti“ sa mladalačkim „mangupom“ koji je znao sve tajne rukometnog sporta.
I najednom je Krešo nestao…Upisao je fakultet u Sarajevu(šumarstvo),potom završio Pedagošku akademiju u Sarajevu,oženio se i našao utočište u Los Angelesu(SAD).Tada je Krešo zamijenio drugu Kaliforniju prvom Kalifornijom,jedan društveni sistem(socijalizam) drugim društvenim sistemom(kapitalizam),tražeći slobodu rada i djelovanja,misli,savjesti.Posljednjih godina Krešo se vraća zavičaju posjetama koje znače osvježenje „pređenog puta“ a pokretač svega su: memory i sjećanja na provedene godine sa roditeljima,školskim kolegama i kolegicama,posjete toponimima njegove mladosti.
Tek ovog ljeta(2017) sam ga vidio nakon 45 godina.I ugledao „novo izdanje“ Kreše Mucića.Sada je to bio „Amerikanac“ koji je stigao da se podsjeti onih 26. godina na Humcu,u Ljubuškom,da krećući se „avenijom Ljubuški“ pozdravi i vidi neke simpatije,drugove i prijatelje(poznanike)…
Kada sam ga ugledao ljetos blizu očeve obućarske radnje (kod starog kina „Radnik“) prišao sam mu i zapitao ga:“Mogu li da te dotaknem“!On je odgovorio „Imaš gratis“, ali me još netremice zagledao.Onda sam ja „očepio“:ova je „trzala na tebe“,ona je bila zaljubljena u tebe a ti nisi „hajao“,a „hajao“ si za onu iz „druge avenije Ljubuškog“,a sa njom si „ašikovao“ i tako po redu.Krešo tada reče:“Pa ti znaš to bolje od mene!?
Budućih 15-tak dana smo bili skupa i u Ljubuškom i u Sarajevu.Skupa smo bili i na 50-godišnjici mature na Mandića jazu moje generacije,na kojoj je Krešo bio dragi „gost“.
U tom druženju sam vidio širinu,otvorenost,pogled naprijed,kosmopolitizam, intelektualnu živost,stavove bez predrasuda o drugom i drugačijem i sve ono što čovjek jednog svjetskog grada može da pruži našoj „uskoj varoši“.
Testirajući sebe primjetio sam da mi Krešo nedostaje nakon njegovog povratka u Los Angeles.Poželio sam da ovo društvo u kojem živimo treba više Kreša,pogotovo kada sam upoznao članove njegove obitelji.Tako sam upoznao njegovog bratu Vladu(1938) koji živi na Humcu sa suprugom Olgicom,(koji su se krajem rata vratili u Ljubuški iz Sarajeva),kćerkom naših komšija(Luka i Slava Šimić),zatim njegove sestre Miru Jurčić(1942),koja živi u Beogradu,Nadu(1944)-USA,te njegovu suprugu Jadranku(Sarajevo-Pofalići).
Vlado,Mira,Nada i Krešo su djeca Mucić Jakova(1909) i Kate(1912) rođene Milas-Katuša.
Djeca Jadranke i Kreše su Robert(1971)-dr.kemije i Nada(1969) –dipl.oecc.Krešo i Jadranka su ostvarili svoje snove kao građani USA i odlično se snalaze u biznisu kao penzioneri Los Angelesa.
„Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“
Samo je ljubav spojila Krešu Mucića i Kemala Mahića na marginama naše mladosti i gimnazijskih vremena.
Ovaj tekst je prilog toj ljubavi!
Krešo, ALOHA!
Kemal Mahić
