Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u govoru održanom 26. 9. ove godine rekao je da su podjele na partizane i ravnogorce prošlost, da su se “svi zajedno borili protiv fašista”, što je notorna neistina. U isto vrijeme Milorad Dodik je izjavio kako je “Otadžbinska vojska bila dio savezničkih snaga”, tj. četnici Draže Mihailovića. Ova Dodikova neistina, kao i ko zna koliko drugih, ne iznenađuje. Pustimo istorijskim činjenicama odgovore na ove uporne pokušaje revizije istorijske istine.
Direktna saradnja Mihailovića sa okupatorima
Prvo činjenice kako je Draža Mihailović odbio sve prijedloge partizanskog vrhovnog komandanta Tita za zajedničku borbu protiv okupatora. Tito se dva puta 1941. godine sastao sa Dražom Mihailovićem i predlagao zajedničku borbu protiv okupatora. Na prvom sastanku 19. septembra Draža je odbio prijedlog Tita tezom “da još nije vrijeme za oružanu borbu”, ali je i rekao da neće voditi borbu protiv partizana. Na drugom sastanku 27. 10. 1941. vođeni su razgovori o Titovom prijedlogu sporazuma o 12 tačaka zajedničke borbe, što je Draža takođe odbio uz nekoliko lažnih obećanja o kontaktima koje će održavati. Prije prvog sastanka sa Titom Draža Mihailović je već imao sporazum sa predsjednikom kvislinške vlade Srbije Milanom Nedićem – uz znanje i odobrenje njemačkih okupatora – o zajedničkoj borbi protiv partizana. Evo podatka o tome: u Beograd je krajem augusta upućeno izaslanstvo Draže Mihailovića sa majorom Aleksandrom Mišićem na čelu i ovlaštenjem delegacije da pregovara o saradnji sa Milanom Nedićem u zajedničkoj borbi za ugušenje ustanka i uništenje partizanskih odreda u Srbiji. Pregovori su vođeni od 29. augusta do 5. septembra i završeni sporazumom o slijedećem: da Nedić i Mihailović sarađuju u borbi protiv partizana s ciljem njihovog uništenja; da Nedić da novčanu pomoć organizaciji Mihailovića; da Nedić odredi jednog oficira za vezu koji bi stalno bio u Mihailovićevom štabu; da Nedić izdejstvuje kod Nijemaca da ne napadaju Mihailovićeve četničke odrede; da poslije čišćenja Srbije od partizana Nedić ukaže potrebnu pomoć Mihailoviću u Bosni i Crnoj Gori; da Nedić i Mihailović izrade zajednički operacijski plan za čišćenje Srbije od partizana. O ovom sporazumu Nedić je obavijestio njemačkog vojnog komandanta u Srbiji generala Dankelmanna, koji je sporazum odobrio i Nijemci više nisu poduzimali nikakve mjere protiv Dražinih četnika.
Prije drugog sastanka s Titom na sastanku Draže sa nekoliko najbližih visokih oficira odlučeno je da stupe u direktne pregovore s Nijemcima. Draža Mihailović je uputio u Beograd svoje predstavnike pukovnika Branislava Pantića i kapetana Nenada Mitrovića da prenesu njemačkom komandantu za Srbiju prijedlog Draže za direktne pregovore o zajedničkoj borbi protiv partizana i o snabdijevanju četnika oružjem. Pukovnik Pantić se 29. oktobra sreo sa Josefom Mollom, oficirom njemačke obavještajne službe, i prenio prijedlog Draže Mihailovića. Njemačka komanda je prihvatila prijedlog i 11. novembra 1941. Draža Mihailović se u selu Divicama sastao sa opunomoćenim predstavnikom generala Bohmeom, potpukovnikom Konradom i grupom njemačkih oficira. Tako je krenula direktna saradnja Draže Mihailovića sa okupatorima, učešće četnika u svim njemačkim ofanzivama protiv partizana, kao kvislinških priključaka i dijela fašističkih okupatorskih snaga. Navedene činjenice o tome govore, kao i mnoge druge i pobijaju tvrdnju da su se partizani i ravnogorci “svi zajedno borili protiv fašista”.
Naravno da navedene činjenice govore koliko je glupa neistina da je “Otadžbinska vojska bila dio savezničkih snaga”: Ta četnička vojska je bila zločinački prirepak fašističkih Sila osovine. A ko je bio svojom ulogom i ogromnim doprinosom priznati sastavni dio antihitlerovske koalicije, neka govore najistaknutiji državnici te koalicije.
Vojskovođa i izvanredan državnik
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Franklin Roosevelt je rekao: “Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u istoriji Drugog svjetskog rata”. Premijer Velike Britanije i u dobroj mjeri strateg antihitlerovske koalicije Winston Churchill je 1944. godine u britanskom parlamentu izjavio: “Razlog što smo prestali pomagati Draži Mihailoviću je prost. On se nije borio sa neprijateljem. Odlučni smo na strani Titovoj zbog njegove odlučne i hrabre borbe protiv njemačke armije. Partizani su sada gospodari situacije i predstavljaju smrtnu opasnost za Nijemce. Oko ovih herojskih boraca i u njihovim redovima razvio se jedinstven pokret za slobodu cijelog naroda. Komunistima pripada čast što su prvi započeli borbu. Maršal Tito se pokazao ne samo kao vojskovođa već, isto tako, kao izvanredan državnik koji je dao ogroman doprinos ujedinjavanju jugoslavenskih naroda”. Francuski predsjednik Charles de Gaulle je izjavio na kraju rata: “Tito je borac koji je u najtežim okolnostima iznio pobjedu. To je legendarni junak”. Harold Alexander, britanski feldmaršal, komandant savezničkih snaga jugoistočnog fronta, kazao je prije kraja rata: “Tih ratnih dana od ljeta 1941. vi, jugoslavenski partizani, borili ste se uprkos tome što niste imali hrane, ratne opreme, oružja… Ja sam, kao mnogi drugi, pratio vašu herojsku borbu i odlučnost… Tek kad sam se u Italiji iskrcao sa svojim pobjedonosnim armijama, shvatio sam i pravilno ocijenio ogromnu pomoć koju ste vi davali savezničkoj strani”.
Mislim da su činjenice koje sam naveo u ovom reagovanju dovoljna ilustracija koliko su neistinite tvrdnje na koje reagujem.
Oslobodjenje, autor: Raif Dizdarevic
Prijedlog: K.M.