Žabljak je lijeva polovica Gornjeg grada, gledajući iz centra Ljubuškog prema Butorovici. Prostire se od Mejtefa do Kokota. (Đokerova kuća pripada Žabljaku). To je ono zvanično, ako neko upita gdje se nalazi Žabljak.
Ali ono što smo mi zvali Žabljakom (i dan danas), jeste parking-prostor ispred žabljačke džamije. Tu smo se kao djeca uvijek igrali, i ljeti i zimi, kako mi, tako i generacije poslije nas. Kod džamije je bio i izvor pitke vode, bila je i čatrnja, sa pumpom. Tu blagodat smo svi dobro iskorištavali, sve dok nismo bili priključeni na vodovod 1984 g. Sjećam se ljetnih predvečerja, kad ona vrelina splasne, pa se krene po vodu ili pojiti stoku. Bilo je i korito napravljeno za pojenje stoke.
U to vrijeme bi Žabljak bio pun, uglavnom žena i djece. Neke žene bi donosile veš na ispiranje, neke da sipaju vodu u bidone ili kante, a neke bi došle malo da popričaju s konama. A djeca k'o djeca. Dječaci bi obavezno igrali lopte, a djevojčice lastike ili “stonoge”.
Za mene je žabljak bio centar. Centar zbivanja, centar druženja, centar uživanja, ma jednom rječju centar svijeta. Posebno su mi se urezale u sjećanje ramazanske noći. Tad je ramazan bio u zimskom periodu. Poslije teravije, roditelji odu kući, a mi ostajemo još dugo, igrajuci najviše žmire, “bake” ili bi jednostavno sjedili i pričali. Kad bi iz škole išli kući, uglavnom uz Takale, na rastanku je bilo obavezno pitanje:”Hoćeš na Zabljak kasnije?”
Krajem 80-tih i početak 90-tih, po mojoj slobodnoj procjeni, na Žabljaku je živjelo oko 200 duša, od toga oko 40-tero školske djece. Bilo nas je i katolika i pravoslavaca i najviše muslimana. I dobro smo se slagali. I dobro smo živjeli. I bilo nam je lijepo, jer za bolje i ljepše nismo znali.
A danas??? Koliko danas Žabljak ima stanovnika? Prošli put kad sam bila u Ljubuškom, prošetala sam malo do Žabljaka i sjela na čatrnju, kao nekad. Prošlo je dosta vremena i niko nije naišao, čak ni auto nije prošlo. Bilo je to negdje poslijepodne, kad bi u normalna vremena ljudi prolazili kućama s posla, djeca iz škole. Ali nema, nikog nema. Tužno… Interesantno je da je naziv Žabljak (prostor ispred džamije) ostao do danas. Na primer, kad moja kona šeta, pa dozove mene ispod prozora, pa pita: “Hoćemo li do na Žabljak?” I ovo na Žabljak je karakteristićno, čak se izgovara kao jedna riječ, sastavljeno: “Nažabljak” Eto moji Žabljačani, a i vi ostali, budite zdravo, i da se što skorije sastanemo na onom našem Žabljaku. Akobogda.
Eša Muminagić
Komentar stalnog čitatelja:
Lijepo napisano.
Sjećam se jedne prilike sjedeći u kafani u rahmetli Have sa starijim našim dobrim i plemenitim ljudima, rahmet im veliki. Upijajući njihove pametne komentare od kojih se moglo puno toga naučiti. I mogu vam reći da su te pametne riječi i dan danas urezane u moja sjećanja koje pokušavam prenijeti svojoj djeci i prepričati im kako su to bila divna vremena….
Sjećam se jedne prilike tako sjedeći sa rahmetli Ahmom Novićem – Zogom na ćoši bašče odakle je bio najbolji pogled na Žabljak. Reče mi dotični rahmetli Zogo:“Ako mi pomogneš izbrojiti svu dicu biće napolitanka“…I tako nakon podužeg brojanja izbrojasmo 80 djece što li ti igraju raznih igara…Zogo naruči napolitanku a ja ko poguzija mislim evo ga sad će se zasladiti. A Zogo ti otvori onu napolitanku pa pola uze sebi a pola meni i reče:“Pa i ja sam broja nemere sve tebi!“…
Da mi se vratiti u ono doba ne bih požalio ni zehru.
Mustafa – Mujo Ibrulj, Cirlik
https://www.youtube.com/watch?v=LmExj_Be0yw&ab_channel=Dr.Skendy