Ovdje nema mjesta za Dragana Markovinu i Adnana Pintula jer oni ruše stereotipe dosadašnjeg načina vladanja i upravljanja,nisu podobni jer ne dijele nego spajaju.Ne mogu ni na katedru ni u bolnički centar,ne mogu ni u vlast ni u opoziciju jer smetaju onima koji manje od njih znaju i u gradu i u kantonu.
Agonija,beznađe,apatija,kulturni sunovrat.Ma kakve reforme i Evropa,to je samo izgovor i zamajavanje.
Kosovska Mitrovica je bliže ujedinjenju nego Mostar.
O opštepoznatom privrednom sunovratu,upropaštavanju i privatizacijama i osnovci sve znaju,ali kakve li koristi od konstatacija i bacanja prašine u oči i priča o reviziji otetog.
Ovdje je sasvim normalno da gradonačelnik,zajedno sa kolegom mu iz finansija,obavlja vlast bez ikakvih izbora i ograničenja.
Ovdje je normalno da gradsko vijeće i ne postoji,a prirodno da se ne provode odluke Ustavnog suda.Cinik bi rekao:Ionako ne znam šta će nam Gradsko vijeće,uštedjeli smo 1,2 miliona maraka.
Ovdje jedini funkcioniše firma koja se zove administracija.A u toj administraciji rade podobni i nesposobni.
Ovdje je gore od sunovrata.
Ovdje,umjesto predstava,imamo katance na pozorištu,isključenu struju i telefon,o glumačkim platama niko i ne govori.
Ovdje se zatire sve ono što znači kultura,nauka,pamet,zakon,a o moralnim i etičkim kriterijumima niko ni da prozbori.
Ovdje,sve je puta dva,a u stvari nijednom.Desetine dvojnih institucija,a nijedna ne funkcioniše.
Ovdje su dva klinička centra,a oba neplaćenih lijekova.
Ovdje je pet komunalnih preduzeća i dva vodovoda,a grad nikad prljaviji i neopraniji.
Ovdje se zaštitom Partizanskog bave pojedinci,dijaspora i stranci.
Ovdje,još uvijek,postoje ljudi koji nisu prešli s jedne na drugu stranu.
Ovdje je nenormalno da se ne divlja na fudbalskoj utakmici gradskih rivala.
Ovdje nedostaje polovina Mostaraca,intelektualaca i dobrih ljudi,što su morali grlom u svijet.Ovdje,više ni kontejneri nisu simbol siromaštva,jer oni koji ne mogu do njih,umiru od gladi i nedostatka lijekova.
Ovdje,nije naplaćeno preko 10 miliona za komunalije.
Ovdje,kao pečurke poslije kiše,niču tržni centri,a sportska dvorana zatemeljena je prije 1990.godine.
Ovdje,ni u jednoj oblasti društvenog života ne postoje istaknuti i ugledni predstavnici.Ili su u inostranstvu umrli,ili su,samo na drugi način,još uvijek u podrumima.Nepoželjni su,ovdje,takvi.Nema,kao nekad,uglednih privrednika,Jole,Sadija,Zvonića…Nema glumaca poput Kurbalije,Vicana,novinara Marića,Karabega,Kebe…,malo je profesora od kojih se uči,a ne upisuje ocjena.Nema političara poput Brace,Džeme.Nema graditelja,ovdje se prije ruši,nego li gradi.
Ovdje,još uvijek,preprodaju Titovu zaostavštinu,novokomponovani biznismeni privode kraju ono malo od preostale privrede,a sve su kupili izmišljenim certifikatima.
Ovdje,u Jasenici,umjesto Sokolovih fabričkih hala podižu najveći federalni zatvor,a 147 kilometara sjevernije,još veći državni,težak preko tridesetak miliona maraka.
Ovdje preoravaju korito Neretve,preprodaju šljunak s Dive Grabovice i ako nešto uplate!
Ovdje,umjesto samoupravljanja,radnici žive od milostinje novokomponovanih biznismena.U administraciju su natrpali podobne i poslušne,pa u tržnim centrima rade inženjeri,a u ministarstvima polupismeni.
Ovdje,i u Mostaru,možete još uvijek sresti samo bivše Mostarce.Grad su preplavili novokomponovani.Zapošljavaju,vladaju i upravljaju.
Ovdje nas stranci uče kako živjeti zajedno pa su formirali dvije škole pod jednim krovom,a niko ni s kim.Zato maturanti kopiraju navijače pa uz Bulevar postrojavaju zaostavštinu iz 1941.godine.
Ovdje je već provalija.
Izvor:Milan Račić:priče o dobrim LJUDIMA;IC štamparija Mostar 2018.godine
Priredio:Kemal Mahić