Tekovinu monarhijskog uređenja Bosanske države predstavljao je sabor,odnosno kolegij bosanskog plemstva,koji se uz kralja,odnosno krunu kao simbol vladarskog dojstojanstva,nametnuo kao konstitutivni element i najviši organ državne vlasti.Gotovo sve zemlje srednjovjekovne Evrope imale su ovakvu skupštinu kao zbor glavnih plemića i prelata koji su se sastajali prema potrebi,raspravljali o bitnim pitanjima,i donosili odluke od najvećeg značaja.Takav sabor je u Bosni obično nazivan „stanak“,a ta riječ je inače izvedena iz glagola „stati“ ili „sastati“,u približnom značenju današnje riječi „sastanak“.Taj se pojam ustalio i talijanskim izvorima kao stanicho,stanach,stanagh i sl,a Dubrovčani su se također služili odgovarajućim terminima da označe bosanski državni sabor:conseyo,consiglio,assunamento,universita,collegio,universale,colloquium,itd.U izvorima se također za stanak susreće izraz „sva Bosna“,odnosno tutta Bossina,čemu je ekvivalentan pojam „sav rusag bosanski“.Pored ovih,za sabor su korišteni i drugi izrazi,poput „zbor“,“zgovor“,“svit“,ili „kup“ a u fokusu tih pojmova je sastajanje vlastele,razgovor,savjet,skup.
Stanak je inače sazivao vladar pismenim pozivom istaknutim pojedincima koji su bili zaduženi da se pobrinu za učešće drugih plemića u svojim oblastima.Održavan je u raznim mjestima,ali obično tamo gdje se nalazio vladarski dom,u Milima,Milodražu,Bobovcu,Jajcu i dr.Najveći broj poznatih slučajeva ukazuje da se stanak najčešće održavao u proljeće,u aprilu ili maju,ali se zna i za sabore održavane u drugim mjesecima,pa se može zaključiti da je sazivan i prema potrebi.
Prvi izričiti spomen stanka nalazi se u povelji bana Tvrtka iz 1354.godine kada se kaže da je to skup“sve zemlje Bosne i Donjih kraja i Zagorja i Humske zemlje“.Međutim,institucija je svakako starija od sredine 14.stoljeća.Kao učesnici stanka se navode gospoda,“vlastela i velmože“ Bosanskog kraljevstva,dok se u izvorima na latinskom i italijanskom jeziku stanak označava kao skup „barona“ Bosne.Teorijsko pravo učešće na stanku su imali svi plemeniti ljudi,vlastelini i vlasteličići Bosanskog kraljevstva,ali su o državnim pitanjima odlučivali samo najistaknutiji vlastelinski rodovi sa svojim predstavnicima.U poveljama koje su izdavane neposredno poslije održavanja stanka,vladari su navodili da je odluka donesena voljom ili savjetom,odnosno nakon sporazuma s vlastelom(„imavše savjet s vlastelom i velmožama Kraljevstva mi“,“s voljom pače i s hotijenjem vlastele i velmoža Kraljevstva mi“).Tvrtko I je u ispravi bosanskom biskupu iz 1374.godine izričito naveo da je odluka donesena „uz jednodušnu i jednaku volju vlastele naše zemlje“.
Kraljica Jelena je jednom prilikom isticala da se prije donošenja konačne odluke savjetovala s vojvodom Hrvojem Vukčićem,knezom Pavlom Radinovićem,vojvodom Sandaljem Hranićem,tepčijom Batalom „i sa drugim mnogim vlastelinima i vlasteličićima našega Kraljevstva“.Tvrtko II 1405.godine u povelji Dubrovčanima navodi da je bio na „kupu“ s navedenim velikašima „i sa svim vlastelinima i velmožama Rusaga bosanskog“,gdje je „zborio i besjedio“ s njima,ali i sa“svima iako nisu u povelji imenom pisani“.Potom bi se u povelji nabrojali svjedoci pravnog čina kao predstavnici svoje „bratije“,odnosno rodbine,poredani po dostojanstvima i oblastima Bosne.Ti pojedinci nisu bili samo svjedoci i garanti pravovaljanosti isprave,nego su oni učestvovali i u donošenju odluke o kojoj isprava govori,te skupa s vladarem preuzimali dio odgovornosti za njeno provođenje.Prema kontinuiranom učešću predstavnika pojedinih velikaških rodova u radu sabora se primjećuje da je broj učesnika bio ograničen,da se držalo do principa krvnog naslijeđa i da se učešće tih rodova temeljilo na njihovom upravljanju određenim teritorijalnopolitičkim jedinicama u okviru Bosanskog kraljevstva.Prema tome su velmože predstavljale svoje rodove,ali i upravne,odnosno teritorijalne jedinice iz kojih su dolazili,pa se broj učesnika mogao proširiti tek proširenjem državnog teritorija.
Najvažnije ingerencije stanka bile su izbor novog vladara iz kuće Kotromanića i odluka o njegovoj krunidbi,donošenje odluke o smjeni nepodobnog vladara,predstavljanje države u vrijeme interegnuma,povjeravanja javnih službi višeg ranga i dodjeljivanje vlastelinskih posjeda,odlučivanje o odnosima između vladara i velmože,raspravljanje o svim pitanjima koja se tiču državnog teritorija i njegove cjelovitosti,donošenje svih važnijih odluka o vanjskoj politici Bosanskog kraljevstva,uključujući ugovore s drugim državama itd.Stanak je,zapravo,bio najviši organ vlasti u srednjovjekovnoj Bosni koji je imao zadatak da čuva unutarnji poredak Bosanskog kraljevstva i vodi računa o njegovim vanjskopolitičkim interesima.Poučan primjer za ilustraciju praktičnog djelovanja stanka potječe iz proljeća 1432.godine,kada se na inicijativu Dubrovčana raspravljalo o pokušaju da se neke ugledne vlasteoske porodice iz Trebinja uklone sa svojih posjeda zbog svog držanja tokom Konavoskog rata između vojvode Radoslava Pavlovića i Dubrovnika.Zahtjev da se oni protjeraju sa svojih baština iz neposrednog dubrovačkog susjedstva je naišao na otpor kralja i vlastele okupljene na saboru.Ugledni podrinjski velmoža Dragiša Dinjičić je dobio zadatak da Dubrovčanima u ime kralja Tvrtka II,svoje ime i „sve Bosne“ saopći kako je na saboru odlučeno da se optuženi Ljubišići nipošto ne mogu lišiti svojih baština.Dakle,stanak je skupa s vladarem odlučivao o vlastelinskim posjedima i očuvanju starih prava,garantirajući da niko bespravno ne može biti lišen onoga što mu od starine pripada.
Međutim,najvidljiviju i najupečatljiviju ulogu odigrao je stanak po pitanju integriteta bosanskog državnog teritorja.Kada su Dubrovčani 1391.godine od velikaške porodice Sankovića dobili Konavle,nisu računali da će im za tu transakciju biti potrebna potvrda „sve Bosne“.Kralj Dabiša i ostali velikaši su se na stanku,vjerovatno sazvanom isključivo radi tog pitanja,pobunili protiv samovoljnog čina Sankovića te su ih lišili svih posjeda.Vojvodu Radiča su zarobili a posjede složnom voljom bosanske vlastele podijelili pripadnicima Kosača i Pavlovića.Kada je kralj Ostoja 1399.godine Dubrovčanima ustupio primorje od Kurila do Stona izdao im je povelju kojom im je potvrdio taj posjed „u baštinu i u plemenito“,ali s izričitom napomenom da je ta odluka donesena „s voljom,pače s hotijenjem vlastele i velmoža Kraljevstva mi“.I u vrijeme rata sa vojvodom Radoslavom Pavlovićem Dubrovčani su nastojali preko sultana Murata II doći do posjeda Trebinja s Lugom i župe Vrm s gradom Klobukom,ali im te posjede bosanski stanak nikada nije htio potvrditi.Dubrovčani su štaviše dobili odrješan odgovor da kralj i bosanska vlastela ne pristaju na to da se zemlje i posjedi bosanske krune daju drugim gospodstvima i drugim krunama,što su poslanicima potvrdili prisutna vlastela i sam kralj.
Izvor:Emir O.Filipović:Historija srednjovjekovne bosanske države;Mladinska knjiga,Sarajevo 2018.
Priredio za ljubusaci.com:Kemal Mahić
