U hijerarhiji rodbinskih veza,jedno od istaknutijih mjesta,pripada strini,koja pored dajinica,tetki,nevjesta se ubraja u drage osobe u familiji koja počiva na obiteljskoj ljubavi i slozi.
U porodičnim stablima vrhunska mjesta zauzimaju muškarci kao nastavljači „loze“i tradicije nekog prezimena i uspjeha koja su nastala u stoljetnim tradicijama familija koje poznnajemo,volimo i cijenimo.
Ali,trebamo da razmislimo i o strinama,koje su rođenjem svoje djece,produžili „vrstu“ i daljnju egzistenciju svoga „roda i poroda“.
Takva je i moja strina Hatidža(Tidža) Mahić,rođena Terzić.Udajom za moga adžu,Tidža je postala moja strina i kasnije i za moju familiju(supruga i djeca).
Roditelji moga oca i adže Mahmuta i hale Umije udate Konjhodžić nisu dočekali da upoznaju svoje nevjeste(Memišaga i Hatidža Mahić,rođena Fazlinović.Tako smo ostali hendikepirani za ljubav koja se mogla ostvariti u tradicionalnim odnosima između svekrve i nevjeste odnosno između svekra i „mlade“.Ta praznina nije se mogla ostvariti zbog objektivnih okolnosti i prerane smrti našeg djeda Memišage i nene Hatidže rođene Fazlinović.
Naša strina Hatidža je jedna od pet kćerki Ahmeta i Have Terzić(Suada-Zenica,rah.Fatima Pajo,Emira Lučić,Emica Konjhodžić(Sarajevo).
U pamćenju mi je ostao dolazak Tidžin na Vodicu,kada nije bilo Mehmeda,Medihe,Melike,Dade i Maje,niti dr.Merana i Elvire,ni Plamenka i Plamenke,ni Adnana niti Amele.
S vremenom smo se zbližili sa navedenim imenima zahvaljujući Tidži čija je kuća postala središte okupljanja.Takva druženja su se „vrtila“oko Tidže na Vodici,koju smo rado posjećivali u igri,smijehu,radosti življenja…
Tidža i Mahmut su skromno živjeli kao i većina populacije na Vodici,Gožulju a Bogami i gradu Ljubuškom.
Da bi prevazišli „manjak jedne plaće“,bračni par Mahić se okrenuo dopunskim djelatnostima i radu.Počeli su da uzgajaju duhan,vinovu lozu,uzgoj povrća i voća.S vremenom je Tidža krenula sa štrikanjem džempera,sa vezivom,kako bi kućni „budžet“ zadovoljio zahtjeve vremena i troje djece ,koji su već izrasli.
Stigla je nevjesta Angela i postala „Mahuša“.Svi smo je zavoljeli i nismo ostali uskraćeni u njenoj ljubavi i poštovanju svih članova Tidžine i Mahmutove porodice(uže i šire).
Uspon ove porodice je doživio vrhunac onda kada smo svi postali gubitnici.Počelo je „seljakanje“:Rijeka,Norveška,Sarajevo…Promjene su nastale u tijelu i duši.To je ubrzalo odlazak adže Mahmuta,a time je otvorena „dubinska rana“ u Tidžinom svijetu ljubavi i radosti.
Rezultat koji nas sviju čeka i oproštaj sa strinom,majkom,sestrom,tetkom,mamom…
Tidžine riječi su bile mudre i osvjetljavale su naše puteve,dok smo bili djeca a i kad smo odrasli.
Njenim odlaskom zastalo je jedno doba i vrijeme koje ćemo rado prepričivati i pokušavati da ga oživljavamo.Tidža je uvijek bila u akciji.To se moglo primjetiti kada su bile opće društvene akcije kao što su uvođenje vodovoda na Gožulju i Vodici,proširenje telefonske komunikacije i saobraćaja u Gornjem gradu kao i aktivnosti sa humanitarnim akcijama za siromašne i one koji su oskudijevali u osnovnim sredstvima za preživljavanje a živjeli su u njenoj blizini.
Njene aktivnosti su bile plodotvorne u održavanju harema i objekata koji su bile pod patronatom Islamske zajednice Ljubuški.
Ako neko danas treba biti ponosan i ako je u boli,onda je to njena porodica,jer je imala takvu osobu za majku,sestru,suprugu,svekrvu,nenu i baku,prijateljicu i komšinicu…
Ako smo nešto naučili iz njenog životopisa.to je onda da život zahtjeva rad i borbu i stav.Tidža je imala ove tri komponente i pri tome je ostala ČOVJEK-ŽENA vrijedna poštovanja za porodicu,za društvo,za komšiluk i susjedstvo i zajednicu življenja.
Neka je Allah dž. nagradi lijepim Džennetom i uzvišenim rahmetom.Njenim odlaskom,nikad više neće biti onako kao kad je Strina bila s nama.
Ako je neumitnost smrti i preseljenja sada među nama,onda neka barem ostane LJUBAV i neka se ne prekida među nama,jer bi to strina Tidža najviše voljela na svom odlasku.
Dakle,LJUBAV!
Kemal Mahić