PTICE ISTOČNOG GRIJEHA, selo Gradska

Sjeverna pisma: Kako je hercegovačko selo Gradska “odletjelo” u norveški gradić Bratvog, na zapadnoj obali Atlantika.

“Ovdje leži polovica Bosne
Umrla je od druge polovice»
( Epitaf na nadgrobniku)

Da nije, šta nije, i da se nije desilo to što se desilo dva hiljadama kilometara udaljena mjesta,s kraja na kraj Evrope, hercegovačko selo Gradska i norveški gradić na zapadnoj obali Atlantika, Bratvog,ostali bi da žive svaki svoju anonimnost.
Kojom slučajnošću, kojim razlogom je jedno cijelo hercegovačko selo “doplovilo” na zapadnu obalu norveškog Atlantika, prije trideset godina i tu vjerovatno trajno bacilo sidro.
Je li tu anonimnu i nezanimljivu Gradsku, s pedesetak domaćinstava, i tristo šezdeset osoba, muslimana ,ali mjesto zbunjujuće i uzbudljive prošlosti i povijesti, snašla sudbina Endelusa?
Treba znači izaći iz svoje kože, ko zmija što svake godine skida košuljicu. , ali kako da to učini živ čovjek. Ali,sila Boga ne moli!
“Sad zasad ovo će im biti samo mjesto rođenja, a gdje će dalje traži gdje ćeš dalje živjeti i umirati, za oboje ovdje nema više mjesta. Vaša Gradska je znači dogorjela, kao što dogorijeva svijeća lojanica».
Kao i svi u tom kraju i Gračani su mobilisani u tadašnju vojsku takozvano Hrvatsko vijeće odbrane-HVO.Takva su bila pravila. Ali nisu dugo “ratovali”. Petnaaestog avgusta, na katolički praznik Velika Gospa, demobilisani su i protjerani u logor “Heliodrom”, gdje su uglavnom bili hercegovački muslimani. Nakon par dana, kad su za njih od jedne zemljakinje u Njemačkoj, stigle garancije da mogu ići na zapad, palala je naredba, ultimatum:
“Imate četrdeset osam sati da se svi iselite iz Gradske!
Napustite selo!
“Baš tako”!?
“Baš tako! I ni časa duže”! Glasila je zapovijed!
“Tako znači, da idemo. A gdje”?
“Gdje znate, gdje vas noge nose a oči i puti vode! Široko vam polje, Gradsku zaboravite i budite sretni što idete zdravi i živi”!
“Četrdeset osam časova velite imamo još! A bili smo ovdje 48 stoljeća, četrdeset osam milenijuma, prošli i turso i kaursko, i švapsko i ugarsko, i niko nas nije tjerao s ovog kamena do vas, niti je iko spominjao izgon”.
A bili smo i odani vojnici, tom vašem HVO-u, htjeli smo ginuti za ovaj kamen, braniti ga od nekoga, ako zapuca, jer je to naša babovina, djedovina i pradjedovina.I ništa! Dužni smo izgleda nekom kusuru. Plaćamo nečiji grijeh pa je sad nama došao na naplatu. Ili nismo dovoljno znali, nismo znali da neznamo!
Ali, sila Boga ne moli!
Kome je uopšte bilo važno to hercegovačko selo Gradska pa je doživjela taj “ultimatum” da nestane za 48 sati. Da ispari! Da se izgubi! Niti je čime bogato, ni na kakvom važnom putu, selo bez zemlje, a selo bez zemlje i nije selo.
Gradska je imala samo goli kamen, pet stotina dunuma tog kamenjara i samo pedeset s pomalo zemlje, koje su stoljećima otimali i čuvali , takozvanim suhim zidom, kamen na kamen da se sačuva to malo vrta, koje su zvali raznim imenima;njiva, vrtlo, lazina i još kojekako, kako je kome padalo na pamet ili s nekim sporednim razlogom. Ali nisu bile bezimene, kao što nisu bile ni nevažne za opstanak tih ljudi, jer je na njima uspijevao čuveni hercegovački duhan. Škija. I u takvim uslovima živjelo se osrednje. Ipak, Gradska nikad nije bila pečalbarsko selo, uprkos nepovoljnim, oskudnim prirodnim okolnostima. Povremeno bi se neko i prevario, ponijelo bi ga gledajući svoje susjede, pa bi krenuo u svijet za zaradom, ali bi se ubrzo vratio u to svoje ugodno siromaštvo. “Nema veće planine od kućnog praga”!
Gradska je bila rijetko mjesto sa čisto muslimanskim življem, među okolnim katoličkim selima. Ali svako je živio svojim navikama, tradicijom i sličnostima, Gračani ili “travari” kako su ih nekim razlogom zvali, malo od poljoprivrede,i trgovine, a radili su i mahom u Ljubuškom i ništa im nije nedostajalo. I za to su rijetko iz tih krajeva odlazili u svijet, dovoljno i dobro im je bilo i tu u tom hercegovačkom kršu, gdje vas jutrom ne budi ni glas ni muzika nego kao rijetko gdje-svjetlost.I vezani su za kuću i porodicu. Voljeli su taj svoj kamen vezanošću kakvom se voli sin jedinac, gledali su u taj svoj kamenjar ne skidajući oči s njega ne bi li ga što bolje upamtili i ne sluteći da će ih snaći to što im se desilo.Takva ljubav ne sluti nikad na dobro.
Čiji li je to rijeh platila nedužna Gradska?
Krajem septembra devedesettreće Gradska je ostala pusta. Ostadoše puste zatvorene kuće. Neke, poput kuće Jusufa Maksumića, ostale su otvorene, nezaključane, da se novi stanar ne muči i razvaljuje brave. Nakon našeg izgona u njih su se uselile neke porodice katolika iz Zenice, koji su i tamo imali svoje kuće.
S oporim iskustvom prevare i izdaje i tog neslavnog ultimatuma krenusmo na put bestraga.Jedni za Tursku, neko za Njemačku, Austriju, ali većina je stigla u Norvešku. Na sjever, tamo gdje nikad nismo bili, s jedinom željom da nas ne rastavljaju. I nisu! Nakon jednogodišnje skoro “šetnje” po Norveškoj, kao i većina bosansih prognanika u ovoj zemlji spremiše nas u ovaj Bratvog, nikad ni čuli ni vidjeli. Nas pedesetak najprije. U more! Jer Bratvog je skoro pa ostrvo u Atlantiku. Tada još nije ni bila komuna, pripadao je opštini Haram.Sad pripada Olesund komuni. Jedino što se vidi je more, okean. Tamo smo ostavili kamen, ovdje smo zatekli vodu, mnogo vode, kao što nam je bilo previše onog hercegovačkog krša, sad ovdje imamo mnogo vode. Šta ćemo s tolikom vodom? Izgleda da je to tako; najviše imaš onoga što ti ne treba. Dobar dan vodo Atlanska! Merhaba Bratvog!

Gračani su prvi muslimani koji su ikad kročili u ovo mjesto. Islam u zemlji neislamskoj.
– Lijepo smo prihvaćemi smatraju Jusuf i Alija. Neki kršćanski običaji nam nisu bili nepoznati, jer je i Gradska okružena katoličkim selima. A i u Ljubuškom sam bio jedini musliman zaposlen kao pravnik.Dočekali smo i prvi Bajram daleko od svojih kuća i sela, u kome je nakon našeg izgona srušena stara džamija. Obnovili smo je, ustvari podigli novu 2005. godine, koja je odkako je otvorena u funkciji, s stalnim, doduše putujućim imamom iz Mostara. Uz tridesetak vjernika džamiju koriste povremeno i naši sportisti, kad su na pripremama u Međugorju. A mi je koristimo za vjerske potrebe od devedesetdevete. Od kad svakoga ljeta boravimo u Gradsjoj.
Prvi smo Bajram namaz klanjali u Voldi, gdje je bilo više našeg svijeta. Sljedeći u Ulstenviku, poznatom norveškom brodogradilištu. A onda nas je prvi put posjetio naš imam, glavni imam u Islamskoj zajednici BiH u Norveškoj, Senaid ef. Kobilica, koji je i angažovao prvog povjerenika za Islamsku zajednicu Osmana Maksumića. Time je praktično započeo organizirano vjerski život nas muslimanaa u Bratvogu. Kasnije je redovno dolazio rah. Ferid ef. Talić, angažovan kao imam za ovo područje.

Grom te pogodio !

Ima u narodu kletva “grom te pogodio” ili ona “munja te munjosala”, ni jedna nije dobra i ne sluti na dobro.Ali ima i ona kontra kletva, “neće grom u koprive”. E možda i neće u koprive, što bi u koprive, kad može u avion, bliži mu je a ima i u koga. I to baš onaj kojim letim za Olesund na zapadnoj obali Norveške, gdje treba da čujem priču o našim iz Gradske gdje su ih ptice donijele u taj gradić Bratvog, u koji je prije trideset godina “sletjela” naša Gradska. Proputnik mi je na ovom uzbudljivom putovanju naš imam iz Osla Senaid efendija Kobilica.A odavno želim da vidim taj Bratvog i naše Gračane. Sad vidim da ne treba imati previše želja, jer ti neke želje mogu iskomplikovati život. Ali ne žalim. Moju radoznalost da upoznam te ljude podgrijala je još devedesetdevete njihova sugrađanka Sabina Čolić, s kojom sam pohađao časove norveškog u Kristiansundu. Predložih joj da vidi kako bi njihova djeca došla u moju Bosansku ljetnu školu, besplatno je, a nešto će lijepo i doživjeti i naučiti, eventualno.
“E to je malo neizvjessno, uvjerava me tada Sabina. Kod nas se još živi malo tradicionalnim manirima, tako da o tome treba da odluči “plemensko vijeće”. Sutradan mi javlja da od dolaska djece nema ništa. Sinoć je “komitet” odlučio da djecu ne šaljemo u tu školu. I točka! Otuda i moja želja da odem u Bratvog, ali ne zbog Bratvoga, dovoljno mi je i ovo Norveške što poznajem i što sam vidio, nego da upoznam i sretnem se s Gradskom na Atlantiku. I da ih pitam što ne dadoše djeci da dođu u Bosansku ljetnu školu u Kristiansund. Da mi podnesu raport!
Izgleda nije lako doći ni u Gradsku, a ni u norveški Bratvog; Gratska daleko, a Bratvog, i njega je izolovala korona tako da se s Gračanima moraš dogovarati oko susreta u susjednom Olesundu, bajkovitom gradu na zapadnoj obali Atlantika. Grad izgleda kao da je neko prosuo pregršt bisera po obali Okeana. U zimsko doba preporučuje se putovanje avionom, kao uostalom u većinu mjesta ove prostrane Kraljevine. Ali! Izgleda sve što je vezano za Gradsku i Gračane nosi i malo rizika.
Negdje iznad planina Rumsdala naš Boing zaroni u tamni gusti oblak, kao da je uletio u tunel. I samo što kratko sijevnu, puče grom. Bez prethodne grmljavine, koja obično najavljuje udar groma. Kao da je topovsko đule ili meteor pogodilo moćnu čeličnu letjelicu, koja se samo malo strese, i zaljulja. Šta me snađe pomislih i ko me to prokle da me grom udari. I to ovdje na nebu, kad sam mu najbliži, kad sam mu “došao na noge” da me ne traži i ne nišani na zemlji.
Gledam u putnike mirni ko zaleđeni, sve dok nas ne ohrabri poruka iz pilotske kabine, da ne brinemo, jer je avion sigurno zaštićen od groma. Pored mene je efendija Senaid Kobilica, koji je i dogovarao ovaj put, čovjek od vjere pa velim ako nam je ovo zadnje putovanje držaću se njega da me nekako uvede u neko predvorje dženeta ili raja.

Trideset godina kasnije

Teško se odreći nečega, nije lako riješiti se navika kojih se nisi namjeravao odricati, Tako je i sa Gračanima u tom Bratvogu, za koga nisu ni znali da postoji, a kamoli slutili da će im tu biti novi dom i život.Tako i oni, poput većine Bosanaca u ovoj zemlji, vode svoj paralelni život; jedan koji svojom prirodnošću kao prilagodljivo biće, prihvataš i onaj s čime si neplanirano ovdje došao.
U jednom mom dokumentarnom filmu o bosanskim prognanicima u Evropi jedan od aktera filma o tome sugestivno kaže: “Drugi je mjesec kako sam u ovoj nepoznatoj zemlji, ko biljka koja srasta uz pogrešan korijen, čije sokove samo nesvjesno upija, a ne osjeća”. Ne dade mi se nikad da upoznam te ljude i upitam ih što ne pustiše djecu da dođu u Kristiansund. I evo sad o njima i njihovoj Gradskoj i Bratvogu slušam od Jusufa Maksumića i Alije Špago, ali na neutralnom terenu, a rezervnom položaju u Olesundu, najbližem većem gradu, jer je nesretna korona zatvorila ljude u kuće i nabila im na lica maske pa se i ne sastaju.
Dugo su se Gračani držali Bratvoga, baš kao što ih je neka neshvatljiva ljubav bila vezala za Gradsku. Žive u njemu nekom uzajamnom podnošljivošću. Prvi je ipak “izdao” bratstvo mladi Elvin Maksumić, odvojio se od jata i sletio malo južnije na potkontinentu, dosta zapravo južnije, u najjužniji norveški grad Kristiansand, gdje se i poslovno osamostalio i sad je uspješan Bosanac u Norveškoj. Prije njega, doduše, još devedesetsedme jedan Gračanin se vratio u Bosnu i nikad više nije vidio Norvešku.
Uz ribarstvo, kao tradicionalno zanimanje u Norvežana i brodogradnju koja još istrajava u Skandinaviji, Bratvog je industrijski gradić, sa oko dvije i po hiljada stanovnika, vrlo poželjno mjesto za život. I boravak. Čak među najpoželjnijim u Norveškoj. Doseljenicima iz Bosne nije bilo teško, da s obzirom na navike i radinost koju nose iz zavičaja, uvjere novu sredinu da su pouzdan i vrijedan narod. Nije trebala bolja preporuka, ako neko od njih eventualno traži posao, dovoljno je bilo da kaže da je iz Bosne, da je Bosnier. Tako je došlo vrijeme da se ponosni Hercegovci u svijetu snalaze i “prodaju” kao Bosanci. Maksumić, kao naš proputnik ka svojim sugrađanima dobio je posao u jednoj fabrici čuvenog Rols Rojsa. Ne vozi doduše njihov automobil, možda se jednom i to desi, ali se ne žali ni na svog Hyndajia.

– Sad je Gradska pa skoro ničija zemlja; naša kao čežnja, našim progoniteljima kao razočarenje. I niko nije na dobitku!
Bolje je biti među progonjenima nego među progoniteljima, kaže mudra knjiga Talmu. Nije ni Gradska što je nekad bila. U Bratvog su stigli s jednom fakultetskom diplomom; Jusuf Maksumić je radio u Opštinskom sudu u Ljubuškom kao diplomirani pravnik. Ostali! Kako ko. Iz nekog razloga su ih u Hercegovini zvali “travari”, sarkasitno ili s razlogom nebitno je za ovu priču.
Gradska je u Bratvogu diplomirala. Magistrirala, sad su norveški Gračani Akademikeri, kako to za ljude s visokim obrazovanjem kažu Norvežani. Sad je to mala akademija nauka s dvadeset diplomaca sa višom i visokim školama. Sad su mladi Gračani diplomirani ekonomisti, mašinski inžinjeri, magistri nauka, rukovodioci na odgovornim funkcijama u velikim norveškim firmama. Svjetski ljudi. I nisu “travari”.
Vjerovatno će se i kod njih javiti potreba da obiđu Gradsku, zbunjeni sazanjem da su tu nekad živjeli njihovi preci i ne shvatajući zašto su iz nje istjerani.

Umrijeti u zavičaju
A onda su i Gračani počeli da se vraćaju u zavičaj, odakle su prije trideset godina prognani. Sada u tabutima, u zavarenim limenim sanducima, poput ratnika s fronta. Prva je na taj put bez povratka “krenula” Zejna Maksumić, 1999. godine. Na svoje mezarje u tvrdi hercegovački kamen, koji kad treba, kad zahladni zna grijati toplinom, a kad pripekne da te rashladi. Tako je počelo da raste groblje u Gradskoj. Ono što im je u Bratvogu namijenila i dodijelila Norveška, za sada još “ne radi”, još je nenačeto. Ledina! Po tome bi se moglo naslutiti da i ne umire niko od njih, da su nedajbože besmrtni. A nisu, ali se još Gračani nisu pomirili s tom zemljom. “Ni mrtvi neće u nju”. Živima je lako, njih štiti privremenost. Mrtvi sad mogu da biraju zavičaj.
Sezonska sela
O Gradskoj se može govoriti kao o selu kojeg ima i nema. Sve je doduše redizajnirano, uredjeno i obnovljeno, za ovih tridest godina egzila; obnovljena, zapravo podignuta nova džamija ( stara je ostavljena, onako kao ruševina, da posjeća na teška vremena i loše prijatelje), džamija je čak i aktivna petkom i u vrijeme Ramazana dolazi redovno imam Omerika efendija iz Mostara, na čemu su mu Gračani veoma zahvalni, te time vjerski život nije ugašen, ali selo živi kao i mnoga u Bosni i Hercegovini, od ljeta do ljeta. Neka vrsta sezonskih sela, pa i gradova ako se malo bolje posmatra.
Srećom bezdušnost nije opća ljudska osobina, defekt, i mjerač poštenja i ljudskosti . S poštovanjem i zahvalnošću se među Gračanima u Bratvogu spominje ime i čojstvo pok. Marka Marinovića, njihovog susjeda iz obližnjeg katoličkog sela, koji nije rekao zbogom svojim susjedima u Gradskoj. Povremeno bi Marko silazio do Gradske da provjeri je li sve u redu i jesu li sve kuće na broju i u kakvom su stanju.

Umjesto grupne porodične fotografije ili osobnog portreta, na ličnom profilu interneta fb stranici Jusufa Maksumića, stoji tabla- putokaz Gradska! Prava, velika žuta tabla na kojoj crnim slovima piše Gradska. Bratvog još nije došao na red, nema mjesta. Možda se ipak nađe! Zasad ima mjesta samo za jedan zavičaj.

Uzeir Bukvić

 

3710 Posjeta 1 Posjeta danas