I opet kažem, ne dam svoju Bosnu i Herecegovinu, kao što onaj heroj Zelenski ne da svoju Ukrajinu. Ne dam pedalj ove zemlje lokalnim nacionalistima koji bi od nje pravili ruske ekstenzije okupiranog Donjecka i Luhanjska.
“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Dan nezavisnosti, juče, danas i zauvijek
To pitanje postavljeno je prije tačno tri decenije svakom slobodnom punoljetnom čovjeku Bosne i Hercegovine. To pitanje povlači za sobom jedan, najjednostavniji, najljudskiji odgovor – DA.
I to pitanje, 30 godina poslije stoji kao ugaoni kamen, kao reflektor i svjetionik za sve nas.
Biti ili ne biti ono što već jesam. Biti Bosanac. Biti Hercegovac. Biti ponosni građanin ove zemlje. Biti dio najšarolikijeg evropskog društva. Biti dio najvećih tradicija od kojih je skrojen naš svijet.
Za neprijatelje je najbolja mrtva, a ne mirna Bosna
Ali, iste mračne sile, isti vampiri koji su te 1992. godine na Miloševićevim JNA tenkovima donijeli smrt u Sarajevo, pa onda i diljem zemlje, danas preobražene u malog Hitlera Putina melju njegovim gusjenicama gradove slobodne Ukrajine.
Poređenje niti je slučajno, niti izvještačeno. Gotovo da u zraku osjećamo zlo, od detonacija, koje lome kosti i presijecaju meso i tetive nevinih građana, bratskog ukrajinskog naroda i vade iz naše podsvijesti najcrnji, titrajući zaboravljeni PTSP. Gotovo da se eho svake ruske, agresorske bombe i granate može čuti i u našim bubnim opnama, a svaki strah majke, djeteta, oca ili bake, prenosi se zrakom do nas.
Sa pravom zebemo.
Znamo da domino efekat nije tek puka fraza. I ko ne zna, osjeća u pleksusu, osjeća pod rebrima, osjeća kao se damar rata probija kroz etar sve do njega. Kao nekad Milošević, danas Dodik i Vučić, maženi i nošeni ruskom rukom gledaju kako da ukradu, istrgnu i odgrizu od nas tu nezavisnost bosansku i hercegovačku. Tu nezavisnost za sve naše ljude. Jer za njih Bosna i Hercegovina i nije zemlja, to je tek mrska odrednica, koju treba pocijepati do zadnjeg slova, do zadnje skraćenice, do zadnje kapi tinte u imenu. Do zadnje kapi krvi – naravno tuđe. Bosna i Hercegovina je za njih imanentna nestajanju, kao onda nakon onog 29. februara i 1. marta te 1992. godine.
Tad se sakaćenju zemlje i amputiranju dijelova njene teritorije, kažem pristupilo uz operativnu snagu JNA, a zapravo srboslavijske vojske, kojoj i jeste bio jedan jedini zadatak, po šnitu i kroju Dobrice Ćosića i SANU kasapa, “vratiti Bosance u okrilje velike zemlje”.
I tada je svijet rekao NE naoružavanju građana BiH? Zašto? Da uživa u nekrofilskom zanosu dok grante zvone po ulicama njenih radova?
Šta to vidimo u Ukrajini, vidimo nas!
I evo opet Ukrajine, evo opet paralele dok slušamo Putina kako preko svojih telal-medija tepa agresiji nacističkoj imenom “vojna operacija ograničenog djelovanja”. A to “ograničeno djelovanje” osjete djeca u skloništima, majke u porodilištima, osjećaju mladi ljudi svojom krvlju uprljani, osjećaju silne kolone izbjeglica, koje bježe na zapad. Njih više od pola miliona na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
I Ukrajina, Bogu i opamećenom svijetu hvala, ima makar čim da se brani! Nedovoljno, treba joj još pomoći, ali ima dobar početak, koji uz srce i želju daje nepobjedivost. Bosna je imala srce i želju i uspjela je da se odbrani i pobijedi.
I opet kažem, ne dam svoju Bosnu i Hercegovinu, kao što onaj heroj Zelenski ne da svoju Ukrajinu. Ne dam pedalj ove zemlje lokalnim nacionalistima koji bi od nje pravili ekstenzije Donjecka i Luhanjska po mojoj zemlji.
Na koncu, nije ovo proglas, nego ljudska reakcija običnog čovjeka.
I šta nam je činiti? Kako?
Pa tako da stanemo uz našu zemlju bez patetike, bez smijurije, ali opet ozbiljno i dostojanstveno. Zemlja se brani znanjima najboljih od nas. Svakoga u svojoj oblasti. I muzikom, i riječju, i filmom, i znanjem, i saznanjem… Zemlja se brani zaista ljepotom onih koji vole tu zemlju, a ne pljačkaju je, ne prlljaju je, ne uništavaju je, ne gade je, ne pretvaraju bolnice u mjesta za mito i puko umiranje…
Kako, upitaće opet neko, budi konkretniji:
Svi zajedno u Bosni i Hercegovini, svako na svom polju, još od danas moramo početi raditi na hitnom primanju naše domovine u NATO, a onda i u EU. To je jedina garancija da će ova zemlja ostati u svojim neotuđivim granicama i da će zadržati pun suverenitet na cijeloj svojoj teritoriji. Nema odlaganja! Točka.
Odgovornost je na svima nama!
Istorija, ali još više sadašnjost, pokazale su da vjetrometina međunarodne samoće ili još gore proruski kišobran dovode do utapanja svih nezaštićenih. A Bosna i Hercegovina ima od koga
da zazire. Na žalost. Srpski svet, taj projekat produžene Velike Srbije, zija sad na nas sa one strane Dine, ali i ovdje grize preko Dodikovih secesionističkih pokušaja, da otcijepi pola zemlje, preko entiteta koji se pogrešno republikom zove.
Naravno, nije to od juče, ali ona domina, koje se može srušti padom nezavinse Ukrajine, kažu to svi, doći će do nas u padu ostalih domina. Koliko god mi to ne željeli ili se pravili da je nemoguće.
Povampireni hobit iz Kremlja, neće stati. Slaće svoje orke, one dostupne na terenu koje ima. A ima Vučića, koji drži Srbiju u sramnom, neutralnom stanju, iako znamo da nema neutralnih u borbi protv fašizma. I ima pomenutog Dodika, sa svojim predatorima, koji čekaju svaki trenutak da se prvo sprdnjom, a onda i djelima okome na cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu.
Vidimo kako se iste laži serviraju iz kuhinja koje bi silno da nestane kako Ukrajine tamo na istoku, tako i Bosne ovdje u predvorju Mediterana. Identične priče o “nestabilnoj i nemogućoj državi” vežu Ukrajinu i Bosnu i Hercegovinu od strane istih ideoloigija i neljudi, koji danas mrve tu Ukrajinu.
Razumnom čovjeku, ovo je i više nego dosta.
Ali, ima jedna opasna stvar. Pojava i fenomen. Pisac Andrej Nikolaidis je to nazao srednjičarenje. Ja to zovem kukavičluk i bestidnost onih koji iz svojih ideoloških interesa ne bi da se zamjere fašistima, a neko bi i da ostanu dobri sa ljudima koji vole ovu zemlju i međunarodnom zajednicom zbog materijalne sigurnosti. E ti srednjičari relativiziraju, pričaju kako će ovdje biti sve uredu, tek tako samo od sebe. Eto tako su do prije pet dana govorili i naivni ljudi Ukrajine. A neće biti ništa dobro ako se sami ne potrudimo. Svako u svojoj oblasti.
Ajmo se dogovoriti, postavi realne ciljeve sebi i politikama koje nas reprezentuju:
Mogu li ljudi koji nas vode u trenucima u kojima se stvara nova povijest, i doslovno novi svijet uraditi išta da nas približe vratima civilizacije? Ako mogu, gurajmo ih! Ako ne, mijenjajmo ih. Ako nemao koga postaviti, budimo to onda mi!
Bilo je Bosne i Hercegovine od Kulina bana. Bilo je ove zemlje i ranije. I biće je! Na nama je da je ostavimo makar malo bolju našim potomcima od one koju smo, kako kažu Prvi Ljudi Amerike, uzeli od svojih predaka.
Srećan ti Dan nezavisnosti, zemljo moja!
Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba
