Pošalica se izdvaja kao poseban , dosta rijedak oblik književnog kazivanja kad se žele podvrći kritici , šali , ruganju i podsmjehivanju žitelji nekog mjesta , neka osoba , pojava , događaj ili doživljaj . Osnovni uvjet da se pravilno shvati njen sadržaj je smisao za šalu .
Prerano umrli hrvatski folklorista Ivan Zovko ( 1864-1900 ) , zabilježio je relativno veliki broj pošalica ( skopavalica , špotalica , rugalica , podrugalica ) na račun žitelja nekih hercegovačkih mjesta . O rugalicama Zovko piše : ” Za vrijeme dugijeh zimskih noći ,kad se rado sijeli i preli , najprije se tada mogu čuti kojekakve skopavalice , koje se raznijem mjestima prizivaju i tijem špotalicama ( skopavalicama , podrugalicama ) njihovi žitelji kojekako bockaju i zadirkivaju ; osobito ,ako se ko tu nalazi iz dotičnijeh mjesta .
Pa i same mahale ( ulice , predgrađa ) jednog te istog mjesta znadu se često put među sobom bockati i skopavati . Da se bar ikoliko vidi , kakve su te skopavalice , mi smo ovdje naumili iznijeti ih nekoličak , kojima je teren nešto univerzalniji , a nije istom tek lokalno sužen . Vrijedno bi doista bilo i kojekakve lokalne špotalice sabrati , a pošto su većinom i previše zapaprene , to se i ne mogu radi estetskog ukusa široj publici ni pripovijedati , a kamo li još , da se opišu . Kako i kakve se skopavalice različitim mjestima pribadaju odmah ćemo vidjeti . ” Zovko je zabilježio četiri rugalice o Ljubušacima , zapravo ljubuškim Bošnjacima , dok je boravio u Ljubuškom kao učenik u samostanu na Humcu i kasnije kao učitelj u osnovnoj narodnoj školi .
Ljubušaci
Razboli im se nekad nekakav kadija , te će ga zastupati u kadijskim poslovima , dok se on predigne , njegova žena – kadinica . Baš tada će se dogoditi za njezinog kadilukovanja , da vuk ujde ( ujede ) nečije jare . I ona revnosna u svojoj službi , odmah izda zapovijed telalu da oglasi po cijelom Ljubuškom , od ” Kokota ” ( ljubuška mahala ) pa do ” Za vrata ” ( isto mahala ) po svemu ” Žabljaku ” i ” Gožulju ” , kao i po drugim mahalama taj nesretni događaj i da pozove sve pod pušku u potjeru za vukom . I jednog dana već zareda telal kroz Ljubuški i njegove mahale iza svega grla vikati , otezati i telaliti : ” Emar ( zapovijed ) je od Hanke Kadraguše ( tako se zvala kadinica ) , da svak povede kućku ( kučku ) i ponese pušku , jer se prokazala divlja zvir ime joj vuk te je ujo ( ujeo ) Bukoćevo ( vlasnika što se tako zvao ) jare , a pritiro je bijo i zaokupio prid sobom i Dalipagića kenjca , ali mu je on dobrom srićom po se i po svoju glavu kutarisa ( izmakao ) . A sad triba svako ko more i kome je Bog do , da uzme pušku i povede kućku , te da se svi ko pravi judi ( ljudi ) iskupimo i sakupimo ” Za vrata ” . I otle ćemo onda polako krenuti Bukoćevoj kući na Cerno ( selo ne daleko Ljubuškog ) , da nam kažu di je ta zvir ( da im je još bijaše doveo pod nos , da čeka njih dok se okupe i dođu ) , da je ubijemo ili protiramo iz našeg kadiluka u mostarski , oklen je i doša , da se nikad nikadarce ovamo ne zavrne ! ” Oko podne već kretala je vojska Ljubušaka iz Ljubuškog prema Cernu na kukavnog vuka , koji je možda do tada po samoj njihovoj želji već prekrho ( pošao ) u mostarski kadiluk i ne čekajući da ga oni ” protiraju ” .
Druga o Ljubušacima
” Čiste mi virice i turske ( biva dvije vjere ima ) , kako je jučer otišo iz našeg lipog Jubuškog Mujčinov Durmiš , kući se nije vratio . Svi mu se smeli kod kuće , ne znadu šta je , đanum, s njime . Nije ponio ni komad hjeba ( hljeba ) uza se , kad je pošo , nego samo izio dva tri pečenka ( pečenjak je kokuruz koji je lijep za ispeći ) i pritovario žito na pulina ( lijepo ljubuško ime magaretu ) , pa u Gabelu , da samelje . Eno mu , đanum , kako su se smeli kod kuće poćeli ( počeli ) prati hajine ( haljine ) , pa kako su poćeli , tako i ostavili , niko ih se više nije ni do kreno . Moje mi virice ( i ovako se kune ) i turske , dobro su još u pameti ostali i ćudo ( čudo ) kako nijesu ispametili od naše mućice ( mučice ) !
Treća o Ljubušacima
Ne samo , da im se rugaju govoru , nego od njih imade još kojekakvih poslovica , kojima im se rugaju , na pr.: -skupio se ko jubuški dužnik ;* -smoćio ( smočio ) ko jubuški sir ( kad je ono malo sira bilo , a njih puno , sasuli su sir u bocu i u nj onda kroz bocu umakali , pa se hvalili kako su se siti nasmoćili sira i još im ostalo , koliko je i bilo , naravno nije mogao nikud sir kroz bocu ) ; – smoće ( smoče ) ko Jubušaci sir , itd. Pa još sve , kako ne skapavaju Jubušake , najskoli , kad gone pred sobom gospodina pulina ( magare ) bilo u mlin , bilo gdje mu nedrago , a oni za njim idu u gaćama ” ko od konca , đanum , otkinuti ” .
Četvrta o Ljubušacima
Ova je u pjesmi ispala.
Jubušaci ne bojte se gladi
Dok je vama štira** oko grada;
Rodila je kopriva žarica
Ono vam je bjelica pšenica;
Rodili su raci u Veljaci
Ono su vam ovni devetaci.*** *
Danas se može čuti u Ljubuškom samo ” Skupio se k'o polić sira ” .
** Štir-jednogodišnja zeljasta biljka , korov . Koristi se kao hrana ( hljeb , kolači , tijesta , povrće ) . Vjerovatno je služio kao hrana ljubuškim Bošnjacima u nerijetkim ratnim i gladnim godinama .
*** Ovu rugalicu je bošnjački pjesnik Safvet beg Bašagić u nešto izmijenjenom obliku uvrstio u nedovršenu dramu ” Bosanski ponos ” želeći da prikaže da su sarajevske age i prvaci sredinom 17. stoljeća bili siromašni ” u odnosu na carigradske ” gladnike “-namjesnike koji su u ” bosanskom bogatstvu našli sredstva da sebi najviše napljačkaju i poprave svoje ruinirano materijalno stanje “.
Pjesnik sarajevske prvake upoređuje sa ljubuškim Bošnjacima
” To je muka,a koje narod kuka ,
a Sarajske age i prvaci žive kao naši Ljubušaci :
Kad im rodi sirak u Berišu Čini im se bilica šenica ;
Kad im rode raci u Veljaci ‘ ,
Misle da su ovni četvrtaci “.
Pjesnik je najstariji sin Ibrahim-bega Bašagića , ljubuškog kajmekama u predokupacionom periodu do 1878. godine . Kao dječak boravio je u Ljubuškom koju godinu , zatim u Stocu , Mostaru i Konjicu . Vjerovatno mu je u sjećanju ostala priča o sijanju sirka u Berišu . Porodica Ibrahim-begova se tek 1882. godine stalno nastanila u Sarajevu . Zovko I . Listak o mjesnijem skopavalicama . Sarajevski list 1896 ; 110 :1 . Safvet-beg Bašagić . Bosanski ponos . Narodna uzdanica , kalendar za godinu 1934 . Sarajevo , 1933 .
HALID SADIKOVIĆ