Stari bosanski stol – sinija (sofra). Odraz poniznosti jednog vremena, ljubavi i međusobnog gledanja jedni u druge. To je bilo posebno vrijeme; jelo se podvijenih nogu, znalo se ko je domaćin, a djeca su imala prvenstvo prilikom kušanja hrane.
Nafaka (hrana) se jela sa užitkom, često iz istih posuda. Običaj da se jede ispred sebe je odavno u skladu sa onom izrekom – niko ničiju nafaku nije pojeo.
Simbol kruga, savršenstvo koje su zamijenili ćoškasti stolovi i visoke stolice, i maniri koji nisu u funkciji udobnosti. Za jelom se lagano pričalo, u svakodnevno dobroj prilici za druženje poslije napornog dana. Bilo je berićeta (blagoslova), a kako i ne bi, ako se jelo skupa, zajednički uz zahvalnost Bogu na svakom zalogaju.
Danas je vrijeme ‘ćoškastih’ ljudi, baš kao i stolova, visina ustoličenih, posebnih porcija, prividne blizine i šutnje – daleko od savršenog kruga.
Nekad se u kućama ne bi jelo dok se ne bi klanjalo, posebno akšam-namaz. Jelo se skupa, za sinijom, ponizno, uz obaveznu jemek-dovu poslije jela. Pristojnost je izvirala iz svakog pokreta ukućana.
Nije se prigovaralo na hrani, znao se red, kad se jede i ko prvi jede. Prema hrani se odnosilo sa poštovanjem, gledao se berićet. Hrana se nije ostavljala nepokrivena, ili nisko, ispod pojasa osim za vrijeme jela za sinijom. To je bilo vrijeme, a sada samo ‘adet’ koji je ostao kao motiv filmova, romana i poezije, koja ne pripada ovome vremenu.
Admir Delalić
Link: https://sokaksrece.com/
O autoru, svojeručno:
O meni
Rođen sam u Ljubuškom, 1969. godine, u toplom hercegovačkom gradiću u Zapadnoj Hercegovini (Bosna i Hercegovina). Osnovnu i srednju školu sam završio u rodnom gradu. Već od ranog djetinjstva sam vodio svoje dnevničke zapise u svrhu vlastitog duhovnog razvoja i retrospekcije mog unutrašnjeg svijeta. Mislim da su me u velikoj mjeri odredili kao književnika pisci poput Rumija, Meše Selimovića, Halila Džubrana i Ive Andrića. Smatram da se kao pisac nikako ne mogu ‘pustiti’ u tokove postmodernizma jer te prve pročitane knjige i spoznaja o njima uveliko su me odredile kao osobu. Po zanimanju sam prosvjetni radnik. Završio sam IPA u Mostaru pri Univerzitetu „Džemal Bijedić“ te IPF na Univerzitetu u Bihaću. Često imam utisak da me ljubav prema poslu kojem se bavim održava mladim, poletnim i spremnim za nova postignuća. Živim i radim u Mostaru.
Napisao sam tri knjige; Sokak Sreće (2015), roman Odluka (2017) i knjigu Tragovi u Vremenu (2022). O ovim knjigama se može pročitati na linku Književne recenzije.
Bavim se književnog kritikom i uredništvom. Recenzent sam više publikovanih književnih djela.
Za mene je pisanje odraz i put vrhunske duhovnosti. Mislim da svaka prava umjetnost vodi prema ljepoti a ljepota prema Bogu. To za mene podrazumijeva put u sebe i približavanje drugim ljudima. Ovaj website sam pokrenuo nakon najava zatvaranja Facebook-a te nisam želio ostaviti sebe i prijatelje mog pisanja bez stranice Sokak Sreće, koja na Facebook-u postoji od 2013. godine.
Književnik, Admir Delalić