NAFIJA SARAJLIĆ: ANADOLIJA

Dok bi nastupio Ramazan,pojavio bi se u našoj mahalskoj džamiji. Malešan, crnomanjast, male brade, u velikoj  za godišnju idaru. Ali što ga je uzdizalo bilo je njegovo vanredno lijepo učenje mukabele, koje se još više doimalo kad se ne bi gledalo u Anadolu nego ga slušati poizdaljeg,s tespihom u ruci,zagledavši se u ništa i misleći.Šta?

Zar njegovo valovito učenje,mukla i kao prebjena ali ipak vrlo pitoma glasa,ne podigne odmah iz domaće stvarnosti,da zaboravljaš sve oko sebe?Pa se dižeš s tim glasovima nekud naprijed prema istoku,prema njegovom pustom i širokom Anadolu i kao da vidiš kako se otrgnuo odnekle iz nekog zabitnog sela i otišao prema Stambolu,otišao učiti.Nešto mukotrpna bola ostalo je bez njega u njegovoj rođenoj kući,a on se siromašak otisnuo kroz valovite carigradske ulice da što nauči u kojoj ruli medresi.I kad se na mjesec pred Ramazan svršava predavanje,pođe,kao i svi drugi,u široki islamski svijet da privrijedi preko Ramazana sebi idaru,što mu može biti za godinu dana.

Prolazi mjesto po mjesto,koja su već napunjena njegovim drugovima i ide sve dalje dok jedva jednom,makar kod nas,nađe i uhvati sebi mjesta da gdje uči i da što dobije.Toliko,koliko bude nasiba.

Ali da dobije makar nešto,šta mu valja pretrpjeti,prema koliko ugojenih ljudi vladati se podložno i ponizujući,usiljeno se smijati i potvrđivati im u egleni sve,šta im valja snositi prema raznim ćudima,raznim nazorima,da se ne zamjere.A to ljudi kao da namjerice hoće da ispipaju,sa svake strane ocijene i na muke stave prije nego što mu dadnu tri grša zećata i dva grša hedije rad dobra poznanstva.

On šuti,preklanja se i sabire groš na groš i uči,uči,a u tom učenju baš se najbolje ogleda njegov bijedan položaj.Tu se zapažaju drhtaji njegove duše koju pred svijetom ne smije rastvarati da je i on čovjek s pravom na slobodu-ali slobode nema,s pravom na iskrenu riječ,ali je ne smije imati,s pravom na lijepu nošnju,ali ni to ne može,sve da ne upada u oči,da se ne zamjeri.

I on se uvlači u se,smeta ga sve to,muči ga,pati,ali u govoru ne smije van,nego jedino nalazi oduška u učenju koje počinje polaghano,pa sve više i više diže i ječi,glatko odmiče,a s tim zasigurno odmiču i njegove misli prema dalekom zavičaju preko skrhanog Balkana i šarenog Carigrada u duboki,zelenkasti Anadol,do male kućice i do stare majke.

Tudi glasovi padaju i njegovo učenje lagahnije,kao da razgleda po svom zavičaju,po Anadolu,i širokoj pješčanoj carevini,prozire stanje,upoznaje se.I svi glasovi bivaju tanji,kao da hvata srce bol prevelika s rasklimanosti u granicama carevine,da neprijatelji sa sviju strana buše i lagume vrte u želji da otmu još i to malo što je ostalo svetih mjesta i zakloništa ispred zuluma.

I sad se glas podiže i tuži.Kao da se u njemu odrazuje pušenje krvi tripolitanaca,plamenovi muslimanskih dobara iz skrhanog Balkana i divlji biljeg ispred oštrice brodova od Valone do Edrene,bijeg galije džanova ispred kandžije i čizama-jednostavan progon,progon roblja i još jeftiniji.Te jedva žive iznesene glave iz požara prelaze sada u Malu Aziju,u lugasti Anadol,da im njegova prašina prekriva uspomene na prekrasne izgubljene zavičaje,da prekriva,ali nikad ne prekrije…Uspomene ostaju zavazda žive,pretvaraju se u tugu,pa ko vruće želje i predaju potomstvu u amanet do dana velikog obračuna…A onda?-Onda će progovoriti topovi na Sueskom prokopu i pod Kavkazom.

I Anadolijin glas se je sada najedanput tako visoko digao i bio neobično jak,kao da se sabire,kao da prijeti i naviješta s Božijom pomoći pokrenuće neke divovske snage na otpor,na oslobođenje.Vijao se kao da se izdiže visoko kićena zastava i grmio kao da počinje kakav veliki okršaj-i svojom skladnom harmonijom nagonio suze na oči.

A dok suzu utareš i dok se rastrijezniš,nestalo je opet svega-on je svršio.

Sjedi dalje mirno i skromno,onako malešan,crnomanjast-jedan običan tip od onih koji nam svakog Ramazana dolaze.

# # NAPOMENA:Nafija Hadžikarić,udata Sarajlić,prva bošnjačka književnica-prozni pisac,rođena je u Sarajevu 1893.godine.Završila je učiteljsku školu i radila u Sarajevu tri godine kao učiteljica.Književnošću se bavila svega pet godina.Vrlo rano,iz porodičnih razloga,povukla se iz javnog života.Umrla je u Sarajevu 1970.godine.

Izvor:Nafija Sarajlić:TEME;Dobra knjiga;Sarajevo 2010.

Priredio:Kemal Mahić

993 Posjeta 2 Posjeta danas