Posadnici ljubuške tvrđave, navedeni u defteru 1477. godine nisu bili domaći ljudi, nego vojnici iz brojnih ranije osvojenih područja osmanske države, daleko od Ljubuškog (Niš, Koprula, Moreja, Timurhisar, Midija, Trabzun, Skoplje, Solun, Vranje, Nikopolje itd). (1)
Prava i dužnosti čuvara tvrđave (mustahfiza) postepeno su preuzimali Ljubušaci nastanjeni u bližoj ili daljoj okolini tvrđave i taj položaj zadržali skoro do kraja osmanskog perioda. O tome ugledni historiograf Maočanin navodi: „Među posadama utvrda prevladali su domaći ljudi. Mustahfizi (“čuvari”) kao stacionarni dio posade (a i sami su bili građani), rano dobivaju kolektivne timare* (gedik) što prethodi razvitku kasnijeg odžakluka, ustanove koja osigurava prijenos prava na nadarbinu* u okvirima obitelji, pa i šire rodbine“. (2).
Ćerimovići su bili mustahfizi-čuvari ljubuške tvrđave prije tri stoljeća, vjerovatno i ranije. To potvrđuju dva pouzdana izvora. Prvi je prijevod katastarskog deftera No 861 iz 1701. godine (3), drugi zbirka dokumenata ljubuške porodice Ćerimović od njenog davnog pretka i rodonačelnika Abdul-Kerima iz 1716. do 1828. godine (Gazi Husrev-begova biblioteka (A-4847/TO). (4).
U prevedenom defteru iz 1701. godine navodi se da se Abdul-Kerim sa braćom i sinom Alijom i drugim izbjeglicama vratio u svoju kuću u Ljubuškom. U defteru je posebno navedeno da je Abdul-Kerim jedan od spahija* i čuvara ljubuške tvrđave (mustahfiza): „spahija Jusuf, spahija Abdul-Kerim, spahija Mehmed, spahija Ebu Bekir Jusuf/ov/. Spomenuti mustahfizi uzimaju desetine i novčane namete u spomenutoj kasabi (kasabi Ljubuški o. a.), s tim da su to njihovi gedik-timari koji su propisani od davnina. Granice svakog od njih /timara/ su poznate i određene“. (3)
Koliko je do danas poznato, zbirka ljubuške porodice Ćerimović je jedina sačuvana zbirka berata* bosanskih mustahfiza izdavana u kontinuitetu dužem od jednog stoljeća u jednoj porodici koja je bila stalno nastanjena u području tvrđave koju su čuvali.
Pored najstarijeg berata azapu* Abdul-Kerimu iz 1716. godine, rodonačelniku ove porodice, zbirka sadrži još dva sultanska berata iz 1726. i 1755. godine na ime korištenja dijela prihoda porodičnog timara. Od 1757. godine čuvari ljubuške tvrđave i grada Ljubuški iz porodice Ćerimović dobijali su valijine* berate po nasljednom redu 1775., 1789., 1797., 1802. (dva puta), 1823. i 1828. godine. godine. Posljednji dokument zbirke iz 1877. godine potvrđuje da su Ćerimovići nakon ukidanja timara 1834. godine koristili novčanu naknadu na ime ranijeg timarskog prihoda od sela Blatnica i drugih sela u mostarskoj nahiji. Neovisno od ovih prihoda sa timara, oni su obrađivali i nasljeđivali vlastiti zemljišni posjed u selu Vitaljini u ljubuškoj nahiji, gdje su imali i kulu. (4)
Osim Ćerimovića, vrlo je vjerovatno da su i druge ljubuške porodice davale mustahfize-čuvare ljubuške tvrđave (Vučjakovići, Muminagići, Hadžalići, Dizdarevići, Fazlinovići itd). Mlečani i njihovi plaćenici su u više navrata do temelja opljačkali i razorili grad Ljubuški, srušili džamiju Nesuh-age Vučjakovića u blizini tvrđave sagrađenu 1558./1559. godine, ali tvrđavu nisu nikad osvojili. Pored obnovljene džamije uz tvrđavu su 1883. godine postojale i dvije mahale, Kala ili Grad i Veraj Kala ili Zagrađe. Život u ovim mahalama se ugasio nakon posljednjih namaza u džamiji i na haremima oko tvrđave oko 1930. godine. Ostali su kao nijemi svjedoci samo tri harema (kod džamije, uz Korjenića kuću i u Dolcima niže Grada u kojima su brojni nišani sa natpisima i dekoracijama ili bez njih, davno nestali. (Hasandedić)
U austro-garskom periodu, neki od Ćerimovića bili su trgovci. Prema usmenoj predaji demonstranti su u čuvenom štrajku duhanskih radnika u Ljubuškom 1906. godine, u svom kružnom hodu oko grada nasilno zatvorili radnju trgovca Ferida Ćerimovića na Gožulju. (5)
Pored jedinstvene, možda jedine porodične zbirke dokumenata o čuvarima jedne tvrđave u nas, Ćerimovići su sačuvali svoje i porodično stablo od rodonačelnika Abdul Kerima 1716. godine. To je rijetkost kada se zna da se u nas zanemaruju podaci o precima i time nepovratno gubi znanje o porodičnom korjenu. Od svih ljubuških porodica, pored Ćerimovića, još samo begovi Kapetanovići iz Vitine imaju poznato porodično stablo. Prema biračkom spisku Bošnjaka u Ljubuškom su u periodu od 1936. do 1938. godine živjeli Mehmed Ćerimović (r. Šaćira), trgovac, Ćerimović Mustafa (r. Šaćira), trgovac, Ćerimović Nakif (r. Šaćira), trgovac Ćerimović Ahmed (r. Šaćira), gruntovničar, Ćerimović Husein (r. Muhameda), kovač i Ćerimović Ali ef., zvaničnik. (6)
Ne zna se kada su Ćerimovići „prešli“ iz mahale Gožulj u mahalu Pobrišće i sagradili kuće u strmoj ulici od starog hotela do pazara, iznad kuće Mustafe Sadikovića, gdje je sada gradska pošta. Mehmed i Nakif Ćerimović su 1929. godine radili kao obućari, kasnije su se vrlo uspješno bavili trgovinom. Nakif je 1934. godine, kada je radio kao trgovac, izabran u Odbor Jugoslavenske čitaonice „Gožulj.“(7)
U novinama je ostao samo jedan napis koji dovoljno govori o porodici Čerimović:
“Ljubuški i okolicu ovih dana zadesila je velika sniježna nepogoda, tako da su putevi zatrpani i prekinut svaki saobraćaj. Ova nevolja došla je stanovništvu ovog kraja nenadano, pa je sirotinja to nevrijeme najgore osjetila. Jedan mali tovarić drva na konju prodaje se danas između 45 i 60 dinara, a ponestalo je uopće uglja, tako da stanovništvo pod sniježnim plaštem drhti od zime. Ipak našlo se suosjećaja kod ljudi dobra srca. Tvrtka “Braća Ćerimović” prvi dan Kurban Bajrama stavila je na raspoloženje načelniku općine g. Ibrahimu Gujiću ukupno 3.000 dinara u gotovu da se podijeli gradskoj sirotinji. Ova pomoć plemenitih darovatelja došla je u najbolje vrijeme i podijeljena je baš gdje je najveća potreba”.(8)
Vjerovatno radi školovanja djece koje je porodici bilo u prvom planu, Ćerimovići su se trajno preselili u Sarajevo, ali su godinama bili emotivno vezani za radni grad. U žalu za starim komšilukom prije opsade grada, jedna Sarajka nije zaboravila 2019. godine u radioemisiji spomenuti jednu „nepopravljivu“ Ljubušanku:
Moja porodica još uvijek stanuje na prvom spratu baš kao i komšinica Džemila Ćerimović. Džemila je cijeli život od najranijeg djetinjstva ili od tridesetih godina prošlog stoljeća, provela u Sarajevu u kući pored Vijećnice, ali nikada sebe nije smatrala Sarajkom. Uvijek je sa ljubavlju pričala o Ljubuškom odakle je bila njena porodica…“ (9)
* Nadarbina- timar (posjed) spahije.
* Spahija- vojnik, pripadnik udarnih jedinica sultanove vojske. Ubirao je rentu sa određenih zemljišnih posjeda (timara), u određenom iznosu, bez svojinskih prava.
* Azap- pripadnik posebnog roda osmanske pješadije.
* Berat (tur., arap. barā’t-pismo)- povelja, dozvola, darovnica, dekret kojom sultan daruje ili dodjeljuje nekome zemlju ili drugi posjed, ili povjerava, uz plaću, neku dužnost (službeničko mjesto) ili se daje neko odličje.
* Valija- namjesnik provincije.
- Aličić A.S. Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, (Uvod, prevod, napomene i registri), Orijentalni institut, Sarajevo 1985.
- Nenad Moačanin. “Autonomija” osmanske Bosne. Nacrt.https://xdocs.pub/doc/nenad-moacanin-autonomija-osmanske-bosne-nacrt-lo1vxy9117ow
- Fazileta Hafizović. Tapy Defteri No 861. Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine., BOA TTD 861, (Prijevod katastarskog deftera), Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Orijentalni institut u Sarajevu, Zagreb – Sarajevo, 2016.
- Azra Gadžo Kasumović. Bosanski tvrđavski čuvari–mustahfizi. Anali Gazi Husrevbegove biblioteke 2018, Knjiga 39, 81-102. (Izvorni znanstveni rad).
- Konjhodžić M. Kronika o ljubuškom kraju, Knjiga prva, Ljubuški, 1974.
- Stalni birački spisak Bošnjaka Ljubuškog, Gradske, Viti ne, Proboja, Radišića i Studenaca u periodu od 1936. do 1938. Stalni birački spisak Bošnjaka Ljubuškog, Gradske, Vitine, Proboja, Radišića i Studenaca u periodu od 1936. do 1938.
- Godišnja skupština Jugoslavenske čitaonice „Gožulj“ u Ljubuškom. Pravda 1934, od 17. juna.
- Plemenito djelo TT. “Braće Ćerimovića”., Jugoslavenski list 1940, 20, 3.
- Amina Isović-Bukvić. Bilo nekad / Čengić-Vila, haustorče i breza: Priča o životu u jednoj zgradi u Sarajevu
- https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/cengic-vila-haustorce-i-breza-prica-o-jednoj-zgradi-u-sarajevu/324440
Halid Sadiković
