Pokušat ću zaboraviti, kako izgleda noć
U koju si me uvukla bez valjanog razloga.
(postoji li uopće dan)
Svući ću ovu memljivu kožu koja još zaudara na ožiljke tvojih dahtanja.
Ispružiti ću se na krevetu skovanom od dasaka male brvnare uz našu rijeku.
(postoji li uopće naša rijeka)
Ili ću se možda sklupčati.
Puno bolje si osluškujem bilo dok sam u položaju fetusa.
Fetusa, o kojem si maštala, prije nego su razdjevičili tvoje iluzije o vječnoj ljubavi.
I neću napisati pjesmu u kojoj ćeš se osjećati uzbuđenom.
Neću te dodirnuti riječima, koje smo ostavili vjetru, jednog davno zaboravljenog kolodvora.
Disati ću duboko, u bradu i prsa svoj topli usmrđeni zadah
Koji sam nekada skrivao o školjku tvoga hrskavog uha.
Niti jedan sat neće pokrenuti vrijeme
Zarobljeno u slikama gradova, koje nikada zajedno nećemo vidjeti.
Gradova, kojima smo se obećali,
Vrteći globus, u smjeru vjetra koji je pokretao Kolumbova jedra.
Niti jedan most neće biti dovoljno siguran
Da ga pokušamo prijeći.
Naši će strahovi, biti naša djeca, izrođena između ratova za koje ne osjećamo krivicu.
Ali osjećamo kajanje.
Zato ti čvrsto obećajem.
Ovo je zadnja pjesma na koju si me navukla.
Dok nemiran, u položaju fetusa
Čekam da mi jave.
Kako upravo počinje
Treći svjetski rat.
Slaven Paća Grbavac
s nemirnim mirisima svibnja ‘22
(photo by Zdravko Terkeš)