Ko do sada nije poludio, taj uopće nije normalan !
Ovaj sarajevski grafit iz 1994. Godine svoj crnohumorni, ubilački i tragični smisao potvrdio je posljednjih mjeseci u planetarnim razmjerama. Da ! Nikako nije normalno gledati šta se na planeti Zemlji zbiva – i ostati normalan, pri zdravoj pameti.
Onaj je nesretni otac, u okolici Srebrenice, jula 1995, sklopio ruke oko usana i dovikivao sinu, odbjeglom u šumu, od četničkog noža: „Nermine, sine, dođi ovamo, kod Srba“… i dozvao ga u smrt misleći da će mu spasiti život, a jedna sirijska majka, zaustavljena na granici između dviju balkanskih državica, danas, septembra 2015, otkida svoje dijete od njedara, gura smotuljak djeteta u ruke nepoznatim, stranim vojnicima, i moli: Spasite mi barem dijete, ja ću se vratiti u Siriju !Ko na to ne bi vrisnuo do neba?
Možda su se ogromne, tragične i nasilne seobe naroda događđale i u ranijim mračnim epohama ljudske povijesti, ali se nisu događale pred kamerama, naoči cijelog svijeta, u direktnom televizijskom prenosu !I još važnije: nikada nije bilo tako očigledna njihova planiranost, smišljenost, pripremljenost.Sotona je prestao skrivati svoje lice!Ne želi više da se preodjeva, maskira i lažno predstavlja:Ja sam tvoja Država,Ja sam tvoja Nacija,Ja sam Tvoja Religija !Sada djeluje direktno i otvoreno, uime vlastitog identiteta: Ja sam Novac,ja sam tvoj Bog !
Umire trogodišnji sirijski dječak, zna da umire, i krvavoga lica, plačući, izgovara svoje posljednje riječi:
Sve ću vas reći Bogu !
To ljudske oči ne mogu gledati, to ljudske uši ne mogu slušati i kao prirodna, najprirodnija moguća ljudska emocija javlja se –žudnja za ludilom.
Bilo bi to nekakvo rješenje,Bila bi to nekakva vrata, otškrinuta vrata za izlazak iz pakla.
Izvor:Abdulah Sidran – a Nurija veli;Dobra knjiga,Sarajevo 2020.
Izbor:Kemal Mahić