ALIJA PIRIĆ: GROBLJA(I)

Svaki je grob skromna kopija svetih gora i samo spremište života pa on svjedoči vječnost života i sve njegove mijene i preobraženja.Stoga je razumljivo opažanje jednog Grka kako „Egipćanin s više pažnje priprema svoju kuću vječnosti nego svoj stan“,jer je boravište pokojnika nužno koliko i kuća u kojoj je boravio za života.Stari Heleni su najčešće spaljivali svoje mrtve.U slavenskoj mitologiji grob se smatra čovjekovom „vječnom kućom“ poslije smrti i svetinjom koja se ne smije oskrnaviti, ukaljati, preorati, a pogotovo raskopavati radi uzimanja na grob, uključujući i bacanje zemlje od kopanja drugog groba.Na dan sahrane na grobu su priređivani parastosi i ostavljeno jelo za mrtve. Grob umrlog za rodbinu postaje oličenje samog pokojnika pa se grob i spomenik grle i ljube. Kod svih Slavena skrnavljenje grobova se smatra teškim zločinom,pa se groblja ne smiju preoravati niti razarati niti pomjerati nadgrobni spomenici, u protivnom će  izumrijeti cijela porodica onome ko se drzne.Ta mitska zaštita, izgleda, kod Slavena, se odnosi samo  na njihove grobove.Na druge bacaju pakunge od sokova, kikirikija, čokolade.

Nikada mi neće biti jasno koja to ruka čisti najveću njemačku rijeku,Rajnu.Kakva je rijeka niz koju ne plivaju najlon-kese i Coca-Cola flaše, zar ima i to čudo.Trudim se da nađem nešto na ovoj nepreglednoj vodenoj površini. Uzalud.Kuda su otplovili brojni pakunzi potrošačkog svijeta, ima li barem jedna šarena kutija u Rajni.Nema.Nema ni za lijeka.

Pakung ovdje znači isto kao kod nas u Bosni; omot, sud, jezički i ormalno, međutim pakung ovdje znači mnogo više i mnogo značajnije.Pakung je ovdje cijela jedna industrija, pakung je ovdje cijela jedna umjetnost. Ili još više, pakung je ovdje cijela jedna filozofija. Ako se ikada bude proglašavala osma umjetnost,pakung će imati najviše šansi. Možda čak, da zamijeni barem dvije umorne i zakržljale muze: književnost i slikarstvo.

Ovdje,na Zapadu,upakovano je sve. Ama baš sve. Roba, politika, ljubav, mržnja, čovjek.Neće se iznenaditi kad jednog jutra, u dućanu, nađem upakovan kristal-šećer, zrno po zrno, po dva u jednom, po pet zrna u drugom pakungu.Nema više nikakve prilike da se na dućanskom podu pomiješa grah i pirinač sa kukuruzom.Sve ima svoj pakung. Jednog jutra naći ću i trgovca upakovanog u najlonsku foliju.Miševi, jadnici, nemaju više nikakvih šansi na Zapadu.Njihovi zubi ne mogu tirintati plastificirane kese te će svoje prnje morati pakovati, pa opanke na noge.

A pakunzi, tako su lijepi i zgodni da često dolazim u napast da iskupljam ove čarobne, kao za rahatlokum, kutije i da ih za nešto čuvam. Sjećam se, imao sam tada pet-šest godina, meni i mome mlađem bratu neko je dohaberio, eto vam, babo ide iz rezerve.Trčali smo kao obespameženi i kad smo ga sreli otvorio je veliki drveni kufer, koga je nosio na ramenu, i pružio nam dvije velike prazne konzerve. Jedna meni i jedna bratu.Sjedili smo svijetu, na prijestolju.I ovom i onom.Može biti da je nama babo tada donio i nešto slatko, ali uzalud, ja se sjećam samo velikih, sjajnih konzervi i nikad ih neću zaboraviti.Postoje tako,u čovjekovom životu, stvari male i beznačajne do apsurda koje vam se urezaju u sjećanje bolje od velikih historijskih događaja.Svi slikari,svi dizajneri, svi kaligrafi, svi slovoslagači i svi dovitljivi majstori čaša i kutija, rade ovdje za veliku pakung-industriju.Sadržaj skoro više nije važan, roba je sasvim u drugom planu pakung je mnogo skuplji i viđeniji.Često bi bacio sadržaj, a zadržao kutiju.To je to.Nebitno i nevažno postalo je bitno i važno,a važno i bitno postalo je nevažno i nebitno.Važnije je podići šešir nego pozdraviti čovjeka.Važnije je poslati majci čestitku za rođendan nego s njom popiti kahvu.Važnije je saosjećati sa čovječanstvom nego čovjeku pružiti ruku.Sve je postalo forma.Sve je formaliizirano.Sad je važna forma.Priča mi kćerka, a njoj je pričala prijateljica, kako su kupili skupocjen poklon njihovoj mjezimici za njezin prvi rođendan.Oni su se trudili da to bude lijep i vrijedan poklon saobrazan njihovom materijalnom položaju i beskrajnoj ljubavi prema maloj princezi.Naposljetku, ona je nezamjenljivu igračku izabrala kutiju u koju je bio upakovan rođendanski dar.

Djeca, školska djeca, čitaju samo pakung i telefonske imenike. Poruke,upute, rokovi, sadržaji, naslovi, fotosi, grafika, kaligrafija.Kompletna i potpuna komunikacija.Efikasna i kratka. Zavodnička i zamamna.Ljudi satima, danima,mjesecima, godinama, obilaze dućane i velike robne kuće i gledaju,čitaju i trguju.To je evropski novi stil.Potrošnja i samo potrošnja.Svi moraju kupovati da bi živjeli. Ako si potrošač onda si u trendu, ako si titiz onda si zakleti neprijatelj ovoga društva.Ovo društvo nema drugih neprijatelja.

Postoje barem dva, posve racionalna i tvrda,razloga zašto Rajnom ne plivaju pakunzi.Prvi,jesu drakonske kazne za takve postupke, a drugi, njemačka industrija skuplja bačene omote i pravi nove.Tehnologija u Bosni ide u korak ispred njemačke, mi pakunzima hranimo ribe u našim rijekama.

Danas sam bio na pravom njemačkom groblju u Emerihu, na samoj holandsko-njemačkoj granici.Razlog moga dolaska ovdje je smrt Iditinog oca.Idith je,naime,naša prijateljica i više od toga.Horst je profesor u dortmunskoj gimnaziji.Pokojnik je imao blizu devet decenija, troje djece koji su i sami već ostarjeli i jednu krhku i slabašnu, ali duhom vrlo živu,suprugu koja je do zadnjeg časa brižljivo njegovala svoga Kramera, iako i sama bliža devedesetoj nego osamdasetoj.Kramer je izmislio i proizveo armirano staklo.Ni manje ni više.

Djeca su već dugo na raznim stranama, brinu svoje brige i svi žive u različitim gradovima. Ljudi, ovdje, mogu započeti život tamo gdje im se svidi, ili bolje tamo gdje imaju posao, a ne moraju ostati u plemenskoj zajednici da bi pomagali jedni druge pozajmicama i ogovaranjima.

Ispraćaj, komemoracija, neka kombinacija govora i pjevanja, u mjesnoj crkvi, sa obaveznim pijevcem na krovu, prošla je kratko, efektno i gospodski uzdržano.Protestanski svećenik, viđen i krupan, u crnoj odori, s modernom frizurom i brižljivo vazanom bijelom mašnom koja slobodno pada, čineći kontrast sa crvenim velikim nosem, nešto je dugo, i s patosom, govorio.Vjerovatno životopis pokojnika, njegove pronalazačke zasluge i njegovu ljubav prema bližnjima. Razabrao sam tek nekoliko riječi, a naročito riječ Kramer.Nakon toga je jedna uljudna i smjerna gospođa, nalik seoskoj učiteljici, sjela za orgulje i počela svirati. Čudno kako, odmah, drugačije mislim o čovjeku, kad počne svirati.

Na moje veliko iznenađenje, svi prisutni, rodbina i prijatelji, zapjevali su sigurno i složno kao da su dobro uvježban hor, a ne slučajne pridošlice na pogreb ovome dobrom i plemenitom čovjeku. Sve je skladno,otmeno i uzdržano.Bez viška emocija.U pauzi, ljudi se srdačno ljube i pitaju. Nisam se tome začudio. To je naša evropska budućnost. U svakom stanu i kući stanovat će po jedno čeljade i živjet će evropski individualizam.Ja sam nevješt i začuđen samo šutio.

Nikada nisam bio načisto šta je vrednije i korisnije, mudro šutjeti ili mudro govoriti. Govoriti uvijek pretpostavlja govornika i slušaoca. Govor nema smisla ako nema slušaoca. Tek ako je neko čuo naš govor onda se on realizirao i završio. Mali broj ljudi zna lijepo i zanimljivo pričati, ali rijetki su ljudi koji imaju mjeru u priči. Ljudi obično svojim govorom teroriziraju okolinu.Svak želi da onaj drugi čuje njegovu priču. Ne zanima nas tuđa priča.Brbljamo i „dušimo“ ne primjećujući da i drugi imaju svoju priču. Ljudski je ispričati prijatelju svoju muku, svoj p roblem i podijeliti to sa sugovornikom, ali govor je izdajnik i čovjek se često „ujede za jezik“.Jednom je Zuko Džumhur, otvarajući izložbu akvarela Ismeta Rizvića u Stocu na Slovu Gorčina, rekao da bi čovjek trebao govoriti pred ljudima onoliko koliko može stajati na jednoj nozi.Govor je uvijek javni čin, upućen javnosti i tako realiziran postaje opredmećenje koje više nema našu vlastitost.Šutnja je, za razliku od govora, tajanstvo naše vlastitosti i sama naša vlastitost.Šutnja je potencijalnija i otmenija. Šutnja je mudrija i ona pripada samo nama. Čovjek mora šutjeti da bi čuo druge.Nikada ne znaš ko će ti reći pravu riječ.Šutnja je mudrija od govora jer sluša druge, disciplinira i obrazuje.Čovjek koji zna šutjeti i slušati, pa tek onda govoriti kulturniji je i mudriji.“U životu treba mudro da šutiš, a riječ ako rekneš neka bude velika kao istina“ pjeva Mak Dizdar. Odgovornost prema riječi, prema javno izgovorenoj riječi je velika i obavezujuća i zato riječ mora biti velika „kao istina“.Dužinom šutnje i slušanja mjeri se mudrost i pravovremenost pravorijeka.U sjemeništu, katoličkoj gimnaziji,vježba se šutnja.Oni to zovu sveta šutnja(silentium tantum) ili tako nekako.Onaj ko šuti,satima i danima druži se sa ostalima, sve radi kao oni, ali mora šutjeti.Ta svojevrsna apstinencija i post od riječi upućuje čovjeka, prije svega introspekciji vlastite duhovnosti i slušanju drugih. Šutjeti i slušati druge i ne doći u napast da se progovori riječ mora da je snažno jačanje volje i samodiscipline.Ni jednu jedinu riječ. Ako se ipak desi, valja postupak ponoviti ispočetka.“Logosu  mora predhoditi šutnja“, govorili su neoplatoničari.Ideal asketa bio je „slavoslov bez riječi“ upućen Bogu, jer se samo tako uspostavlja ravnoteža u molitvi i govoru. U nekim sufijskim tarikatima, na južnom Mediteranu, vrijedi ista filozofija šutnje.Nešto mislim kako bi valjalo u naše škole, u naše zbornice, na naše konferencije uvesti predmet Šutnja.Valjalo bi se konačno učiti šutnji, sadržajnoj i znakovitoj, mudroj i otmenoj, potencijalnoj i obećavajućoj. Valja se učiti slušati druge da bi se konačno čulo sebe.

 

Izvor:Alija PIRIĆ:DUBRAVSKI LEKSIKON:Stolac,2013

Priredio : Kemal Mahić

 

Napomena: Naslovna fotografija – groblje u Emerihu, Emmerich am Rhein, Neuer Friedhof

504 Posjeta 3 Posjeta danas