Zagreb 4. Dio

Vec nakon prve operacije pocele su da me obuzimaju crne misli. Nisam bio siguran da je bila neophodna operacija i zamjena drena. Mislim da je sve funkcionisalo fino.
Zelio sam da izadjemo iz Hrvatske, da odemo bilo gdje, ali…
Samo dvije zemlje su bile otvorene za slobodan ulazak prognanika iz BiH, Norveska i Turska. U Norvesku nisam htio jer sam znao da su zime duge i teske sa mnogo snijega i leda. Ni o Turskoj nisam htio da puno razmisljam, bojao sam se da nemaju dovoljno razvijeno zdravstvo za Aidinu bolest. Nisam dovoljno poznavao ni jednu ni drugu drzavu. Desetak dana nakon dolaska u Zagreb saznali smo da se mozemo prijaviti u Dansku ambasadu i dobiti termin za prvi razgovor.
O Danskoj sam znao jos manje.
Ipak smo se prijavili i dobili vrijeme krajem septembra. Na kraju tog razgovora smo dobili vrijeme za drugi razgovor, polovinom decembra. Dva dana poslije prve operacije rece mi Esrefa: ” Ovi capljinci su odustali od Danske, kupili avio karte za Norvesku. Jedna poznanica mi dala njihov redni broj i vrijeme za razgovor, sada, za dva dana.
Ja otisla i pitala portira je li u redu da se mi ubacimo umjesto njih. Rekao mi da dodjemo u to vrijeme, cekacemo 15 minuta, ako se oni ne pojave, ulazimo mi.”…
… Na kraju razgovora su nam rekli da ce nam uskoro poslati rjesenje, njihovu odluku.
Danska ambasada je saradjivala sa UNHCR i slali su skoro sve zainteresirane prognanike iz BiH u Dansku. Mnogo nasih poznanika je vec otputovalo autobusima.
Zato smo i mi bili sigurni da cemo i mi uskoro putovati.
Nakon pet dana dobio sam dugo ocekivano pismo. Razdragano sam otvorio pismo i u dahu procitao dvije recenice: ” Odbija se vasa molba za ulazak u Dansku.
Obrazlozenje: UNHCR nije podrzao vasu molbu.”
Sokirao sam se ! Na licu mi ostao zaledjen osmijeh koji mi se ukazao za vrijeme otvaranja pisma.
“Kako to moze biti ? Mora da je neka greska ! Pa svi koje poznajemo su vec otputovali !” Razmisljao sam u nevjerici.
Onda sam donio pogresan zakljucak: nece Danska da prima porodice sa bolesnim clanovima. Primaju samo zdrave, koji mogu raditi.
Polahko se u meni talozila tuga, razocarenje, bijes, ocaj, osjecaj bespomocnosti.
” Nista, idemo za Norvesku !” Odjednom odlucih. Mnogo ljubusaka je kupilo kartu i odletjelo za Norvesku. I Mito, moj brat je gore. Vec su se smjestili, idu u skolu norveskog jezika.
Nas novi poznanik, H…. iz Stoca, samac, bez ikoga u Zagrebu, sav radostan pohvalio mi se prije tri dana, kupila mu sestra i poslala avio kartu za Norvesku, da dodje gore i zivi sa njima…
… Iako dobro nasekiran, odem u Zagreb da obavim neke poslove. Kad sam se vratio, u restoranu motela sjedi samo H. dobro popio, zove mene da sjednem kod njega. “Meho, molim te, sjedi ovde sa mnom.
Nece niko da sjedne da popije sa mnom.”
“Sta sada slavis” upitah ga.
“Ma sta slavim, hocu da poludim !
Norveska juce zatvorila granice. Primili izbjeglica koliko su mislili i sada stop. Ne primaju vise nikoga. Ja otisao u norvesku ambasadu, pokazao im kupljenu kartu za 3. novembar, oni kazu, mozes je baciti, od 1. novembra su zatvorene granice.!”
“Uh ! E moj H., sad bih najradije i ja zaplakao, ali ne pomaze.
Hajde ti fino na spavanje, i ja sam umoran, pa cemo pricati sutra.”
Rekoh mu i odvedoh ga do njegovog mjesta.
Tu noc nisam oka sklopio. Mi bili sigurni da uskoro krecemo za Dansku, a sada ne mozemo nigdje, osim u Tursku. Odjednom zatvorene sve druge mogucnosti.
Nakon nekoliko dana rece mi S…., “bosanac”, ljubuski zet: “pravim spisak ko hoce u Tursku da znam koliko nas je, iznajmicu autobus. Hocete li vi ?”
“Hocu, pisi nas” rekoh odmah.
Poslije tri dana opet mi pridje sa spiskom i gomilom DM u ruci.
Platim mu za sve nas.
Pet dana kasnije dodje crveni kombi pun hrane, za njim terensko vozilo. Iz terenca izadje stari seik sa dugom sijedom spicastom bradom i stapom u ruci. Za njim troje mrsavih ljudi i vozac kombija.
Udjose u restoran i rekose da se svi okupimo, da razgovaramo.
Onda seik odrzi kratki govor. Oni su dosli iz jedne male africke zemlje da nam pomognu. Hoce prvo da cuju nase misljenje, kakve su nam potrebe, kakvi planovi ?
S tugom gledam seikove pomagace. Jedan sjeo na pod, pantalone mu malo kratke, pa mu vire preplanule noge skoro do koljena. Gledam u moje mrsave ruke, pa opet u njegove noge. Moje jadne mrsave ruke deblje od njegovih nogu !
Boze dragi, umjesto da mi posaljemo njima pomoc, oni dosli da pomazu nama !…
Nekoliko ljudi rekose svoje misljenje, iznesose svoje probleme.
Onda seik upita: ” koji vam je trenutno najveci problem, koja najveca potreba.
Nekoliko mladjih ljudi, mladica povikase:”novac, pare, trebaju nam pare. Nekoliko ljudi sacekase da se sve malo smiri, pa rekose svoje misljenje.
Na kraju seik podize stap i okrenu ga u mom pravcu. Prevodilac prevodi: “seik hoce da cuje tvoje misljenje.”
Malo me trznu iz mojih teskih misli.
“Ja zelim samo da se vratim svojoj kuci, u svoju zemlju. Ali, sada se ne mozemo vratiti. Mi smo protjerani. Ovde se ne osjecam sigurno, dijete mi je bolesno, imamo i malu bebu od 7 mjeseci, dolazi zima. Volio bih da mozemo negdje otici pa se vratiti kad rat zavrsi.”
Onda seik pomiluje svoju dugu bradu pa rece: ” E, zato smo mi dosli. Culi smo da vas ima mnogo ovde koji zelite da otputujete u Tursku ali nemate novca ”
Cekao sam da zavrsi, pa da mu reknem da imamo dovoljno novca za karte, kad on opet podize stap i pokaza na ljubuskog zeta i na dvojicu njegovih jarana.
“Ovaj, ovaj i ovaj su bili jutros kod nas, rekli nam za vas i trazili da im dadnemo novac za sve vas, za 150 osoba, da mozete platiti autobus do Istanbula.
Mi hocemo da vam pomognemo, da vam dadnemo novac, zato smo dosli da to provjerimo.”
Onda opet pokaza stapom na “bosanca”, na capljinca S….. I na mene.
“Ja zelim da ova trojica dodju sutra ujutro u 8 sati, dacu vam novac za sve vas.”
Dogovoreno je da sutra krenemo u 7 sati.
Usao sam u restoran u 6.30, popio kafu pa se dosadjivao do 7.15. Onda kazem Branki: ” cudno mi kako ovi ne ustaju, trebali smo poci zajedno u 7 sati ?”
“A otisli su oni rano, prije 6 sati”
Rece mi Branka…
Uskoro se priblizio dan polaska za Tursku.
U medjuvremenu Aida operisana drugi put pa sam morao otkazati nase putovanje.
“Bosanac” mi rece, ne mogu ti vratiti novac, ja moram platiti za svako sjediste, bilo ono prazno ili puno.
Znao sam da bi i neki capljinci putovali, ali nije bilo vise mjesta. Upitao sam ih da li bi isli umjesto nas. Pristali su i odmah uplatili “bosancu”. Trazio sam mu da sad meni vrati novac. “Sutra cu”, rece i izgubi se.
Sutra u 8 sati pozdravili smo se sa svima i pozeljeli im sretan put I srecu u buducnosti, pa sam opet prisao “bosancu” prije nego je posljednji usao u autobus.
“Vrati mi sada moj novac !”
Rekoh mu, vec prilicno ljut i iznerviran.
“Nemam sitnih”, rece mi, sa cinicnim osmijehom na licu.
“Imam ja sitnih, vrati mi moj novac !”
Onda on teska srca izvadi ogromnu “gutu” maraka njemackih, odbroja meni moje, okrenu se i udje bez rijeci u autobus.
Dok smo mahali za autbusima gledao sam tuzno u Aidu, zavijene glave, osjecajuci se ocajno, bespomocno, napusteno…