KURT: Kada će Bošnjaci prestati širite tuđe mitove?

Mitova iz srpske narodne predaje ima u skoro svim mjestima naše zemlje, ali je fascinantno da se predanja stotinama godina poslije još uvijek šire. Doduše, više se ne prepričava uz lelujave sjene ljudi okupljenih oko ognjišta dok napolju zavija ledena mostarska bura, nego se mjesto pričanja preselilo, za ono doba nezamislivi prostor – virtualne Facebook sobe Mostaraca protjeranih širom svijeta baš od potomaka autora mitova koje oni šire!? Mitu se ne treba suprotstaviti nekim drugim mitom, nego ga treba historijskim faktima objasniti. Za primjer uzimamo Ćejvan-ćehajinu džamiju u Mostaru.

Kako piše Vladislav Skarić u svojim Izabranim djelima (knjiga I, Sarajevo, 1937), u Bosni je od 1849. godine započela prosvjetna kampanja uz podizanju nacionalne svijesti pravoslavnog življa u našoj zemlji i “jačanju revolucionarnih težnji u cilju oslobađanja i ujedinjenju svih Srba”. U Sarajevu je poslije 1863. godine među sarajevskim Srbima osnovano društvo koje je sebi stavilo u zadatak da umjesto imena rišćani uvedu ime Srbi. Predvodnici tog posla bili su trgovci, njihovi sinovi, te učitelji srpskih škola. Oni bi pazarnim danima izlazili na gradske malte i carine, te zaustavljali pravoslavne seljake i pitali ih ko su oni.

“Čuj ko smo!” – snebivaju se seljaci. “Pa rišćani, šta bismo drugo bili!?” – odgovaraju oni gradskoj gospodi. “Ne, ne, vi ste Srbi, zapamtite to dobro!” – odgovarali bi im trgovci. Podizanje nacionalne svijesti kod uglavnom nepismenog stanovništva najbolje je rezultate davalo putem usmene predaje i širenja raznih nacionalnih mitova i priča o srpskim junacima, hajducima i njihovoj pravednoj borbi. U svim tim naracijama uvijek na kraju pametni i hrabri Srbi pobijede, nadmudre i prevare „glupe i zle Turke“.

Ti mitovi i utjerivanje samostida Bošnjacima bili su ugrađeni i u obrazovni sistem socijalističke Jugoslavije. Tako sam ja još uvijek živi svjedok koji je morao čitati Gorski vijenac i znati napamet, naprimjer, stihove “Nekršću se gore usmrđeše” i “Turske kuće ognjem izgorjesmo, da se ne zna ni stana ni traga, od nevjerna domaćega vraga”, a ranijih godina iz bukvara sricati kako “Fehim ima prljavo lice i ne umiva se, dok je u Jove lice uvijek čisto jer se on umiva”.

Poslije te agresivno provođene indoktrinacije kroz cijelu obrazovnu dob ne treba nas čuditi da su danas mnoge osobe s bošnjačkim imenima i prezimenima najveći konzumenti srpske kulture koja im kreira razmišljanja i formira zaključke, a oni tu kulturu smatraju svojom i šire njene mitove. Tako se često na društvenim mrežama može pročitati tekst koji obrađuje neki događaj iz prošlosti Mostara. Najčešće su radi o nekom mitu stvorenom prije otprilike sto i pedeset godina u cilju gore pomenutog podizanja srpske nacionalne svijesti, u čemu nema ništa sporno. Tužno je vidjeti da to najčešće rade članovi društvenih mreža s bošnjačkim imenima.

Ljude ne treba radi toga optuživati, nego ih treba pokušati razumjeti. Kroz čitavo svoje školovanje čitali su pjesme i legende o junacima Marku Kraljeviću, Stojanu Jankoviću, Mijatu Tomiću i inim drugim koji su u obrazovanju poslije Drugog svjetskog rata figurirali kao najraniji borci u raskidanju „vjekovnih okova“ i prethodnici jugoslavenskih komunista, a kasnije „slobodnog socijalističkog čovjeka“. U odrasloj dobi u lokalnoj štampi mogli su čitati crtice Iz istorije našeg zavičaja, gdje su, kao historijska fakta, prepričavani uglavnom srpski, ali i hrvatski nacionalni mitovi, često u anegdotskoj formi, o bistrini uma i domišljatosti „našeg naroda“ u borbi protiv „turskih zavojevača“.

Tako se ciklično, skoro svaki mjesec, na Facebook grupama pojavi „objašnjenje“ zašto se munara Ćejvan-ćehajine džamije u Mostaru nalazi s lijeve, a ne s desne strane džamije kao što je navodni propis. Mit ima više varijanti. Po jednoj škrti i zli aga nije plaćao svoje srpske zidare, pa su mu oni preko noći (!?) ozidali munaru s lijeve strane, pa zatim pobjegli i tako mu se osvetili. Po drugoj verziji, srpska djevojka je u inat svojoj braći prodala svoje zemljište agi da izgradi džamiju, ali pod uslovom da munara mora biti s lijeve strane.

Sličnih mitova iz srpske narodne predaje ima u skoro svim mjestima naše zemlje, ali je fascinantno da se predanja stotinama godina poslije još uvijek šire. Doduše, više se ne prepričava uz lelujave sjene ljudi okupljenih oko ognjišta, dok napolju zavija ledena mostarska bura, nego se mjesto pričanja preselilo, za ono doba nezamislivi prostor – virtualne Facebook sobe Mostaraca protjeranih širom svijeta baš od potomaka autora mitova koje oni šire!?

Mitu se ne treba suprotstaviti nekim drugim mitom, nego ga treba historijskim faktima objasniti. Ćejvan-ćehajina džamija u Mostaru koja se nalazi u Titovoj ulici, iznad Starog mosta u blizini medrese i kule Tara sagrađena je 1552. godine od jednog od najvećih dobrotvora grada na samoj hridini iznad Neretve. Pošto se mahala nalazila lijevo od džamije, na toj strani je i podignuta nevelika munara kvadratnog presjeka koja je poslije 333 godine (1885) zamijenjena višom ortogonalne osnove. U ta vremena prije pola milenijuma, prema pozivima mujezina s munare, ljudi su se orijentisali u vremenu i organizovali svoje živote, pa bi gradnja munare s desne strane džamije bila potpuno nelogična, jer bi bila okrenuta prema drugoj, desnoj obali rijeke, u doba gradnje džamije potpuno pustoj.

Ovo, s obzirom na mikrolokaciju, logično odstupanje od običaja da se pri gradnji osmanskih džamija munara prisloni uz desni zid bilo je povod ovom srpskom mitu. Munara s lijeve strane nije tako rijetka pojava. Repovačka džamija u Konjicu, džamija u selu Rotilj kod Kiseljaka i više drugih u našoj zemlji imaju munaru s lijeve strane, također džamija u Skoplju.

Ja sam konsultovao historičare islamske umjetnosti i kulture, pa mi rekoše da, osim što desna strana ima prednost u islamu, ne postoji neki propis koji ne dozvoljava, ili smatra neprimjerenim gradnju minareta na nekom drugom mjestu u odnosu na samu džamiju ako je to bolje iz bilo kojih razloga. Pozicioniranje munare ni na koji način ne utječe na obavljanje vjerskih aktivnosti u središnjem molitvenom prostoru džamije, dodaju oni.

427 Posjeta 1 Posjeta danas