RAMIZ SALIHOVIĆ: KUĆA

U predvečerje sve se smiruje, glasovi, ljudi i predmeti. Širi se večernja tišina na brodu Titanik.Otac hitro izlazi iz svoje male radionice, zadovoljan pali cigaretu, sjeda na bijelu drvenu klupu koja ga vjerno čeka uz plavi stočić na palubi B Titanika.I najmanji stanovnik broda zna da to Amarova klupa, nešto kao sveto mjesto na koje sjeda njihov dobrotvor nakon napornog rada na slikama i maketama njihovih napuštenih i porušenih kuća.-Svaka bosanskka kuća je nenapisana priča- kaže otac. – Dok Bosanac u detalje opisuje svoju kuću i avliju, on ustvari veze dirljivu priču o sebi koju zapisujem, oblikujem priču i sliku a zatim pravim njenu maketu.Ljudi odlaze srećni i zahvalni – ponavlja otac. Amar po kozna koji put svoju priču.Napisao si na desetine dirljivih prognaničkih priča, nacrtao isto toliko zanimljivih akvarela i modelirao makete njihovih kuća. Zar maketa koja stoji kraj kreveta u brodskom sobičku nije lažna utjeha, oče?

-Ademire, ljudi traže utjehu.Prvo moraš biti kao svi Bosanci, ovladat tom vještinom, onda tek možeš da se razlikuješ od njih. Ljudi se plaše zaborava. Sjećanje je sve što imamo u tuđini. Vidio si na izložbi na Titi, među stotinu maketa i slika svako je prepoznao svoju kuću.

Otac iznenada zastade, kao da sam prekinuo njegov nadahnuti vez riječi.Pogled mu plovi nabujalom i ranim sumrakom prekrivenom Elbom, pa se zaustavlja na teškim oblacima, što se gomilaju nad obližnjom, već osvijetljenom hamburškom lukom. I među oblacima vlada zakon jačega. Oni se postepeno raspadaju, nebo se polahko otvara mjesecu koji između njih pronađe put, onda kao iznad naše avlije ugledaš prosute zvijezde.

Znam, otac uzalud pogledom traži Sirijus. Kažu, to je najsjajnija zvijezda. Vidi se samo sa ašlame iz naše avlije na Doboru.

-Kad zapisujem njihovu priču o gradnji kuće, kad priču prenosim na filmsko platno i na kraju oblikujem maketu, osjetim neopisivo zadovoljstvo. Nešto me vuče, kao da imam nekoliko života od kojih će me svaki odvesti u svome pravcu, ako se do kraja odvije- nastavi otac u zanosu.

-Nažalost, do kraja se odvija samo jedan, izbjeglički- dovršavam očevu misao, smiješeći se.

-Izbjeglički, život nečiji tuđi, do sada nepoznati, kao da se drugom događa, a ne meni. To nam je sudbina – uzvrati posve tihim glasom moj otac. –Da, on je u nama i oko nas. Na Titi su dvije gospođe jučer tražile vrijedne hamaline, čistače ljudskih i psećih govana. Primile su za rad na papire jednog našeg inženjera i ekonomistu –kažem rezignirano ocu.

-Živjeti časno, pa makar disali na škrge, Ademire. Ne predaj se nikada! Bijeda je manje zlo od bolesti, bolest još nije smrt. Zadovoljstvo i ljudski sadržaj prvo ćeš naći radeći prljave fizičke poslove.Znam, mi nismo stvoreni da putujemo daleko od kućnog praga, ali bolji je i Titanik na vodi nego pod vodom.Kad osjeti da se Titanik ljulja snažnije nego obično a čamci za spasavanje visoko uzdižu na valovima nadošle Elbe, otac zašuti. Zbog ljuljanja Tite Bosanci su u početku patili kao neiskusni mornari od morske bolesti.Ni otac se nikada nije privikao na ljuljanje broda,ne zbog straha, već zbog neprirodnosti takvog stanja i svoje životne navike da je na čvrstom

tlu.Bio je svjestan zamke u kojoj su nas vješto ulovili da se uvijek navikavamo na najgore stanje,da ga smatramo normalnim.Tobože, može biti i gore od Titanika. U Bosni vas legalno ubijaju. Ovdje ne može biti drugačije, fala Bogu što je tako, nek je živa glava, pa nek se ljulja dokle mu volja. Ako, ne daj Bože, počne i tonuti, a potonuo je i veći brod od Tite, spremni su čamci za spasavanje.

-Teška ironija – nastavi otac. –Kuća je druga majka.Nijemci nikada neće shvatiti moju izložbu maketa i slika prognaničkih kuća i moje priče o njima. Kritika me hvalila na sve strane. Kažu da sam formirao ambijent na Titaniku, povezuju me sa Gyorgy Konradom, tvrdeći da intelektualnost formira ambijent za sebe, a ne znaju da su se i djeca na Titi adaptirala, a ja nikada.Pomišljam da su moji radovi svjedočanstvo o uzaludnom trudu.Zato kažem da se pravi ljudski može otkriti radeći i prljave fizičke poslove. – Ambijent za intelektualnost je u Bosni, tamo gdje se zlo dogodilo – kao da iznenadih oca svojom tezom. Otac se lijevom rukom počeša po čelu, a desnom baci dogorjeli opušak u visoku brodsku pepeljaru, prepunjenu opušcima, potvrđujući migom glave moju misao, kao da sam mu oteo riječ iz usta.Pretpostavljam šta će reći kad podržava moju misao.

-Mudrost, kaže Adorno, piše mladost, a ne starost. Ambijent je tamo gdje je mezar tvoje majke Hajrije, u ruševinama naše kuće na Doboru.Prvo moraš biti kao svi Bosanci, Ademire. Načinio sam oko stotinu maketa prognaničkih kuća, napisao isto toliko njihovih tragičnih priča, a samo sam našoj kući ostao dužan. Njene čestice uzalud pokušavam vratiti u cjelinu. Kuća kao da mi se sveti, otima se, progovara iz svakog komadića cigle i maltera, svaka naša riječ uz kahvu, pred večeru, pred san. Čujem kako diše, ali se ne da naslikati.Kao čovjek, stoji uspravno u stalnoj mogućnosti da padne.

Otac prekide priču i zagledan u brodove osvijetljenih prozora, što kao kućice plove u sumraku niz rijeku,kao da mislima pokušava omeđiti i zatvoriti prostor, koji je godinama stvarao za vlastite potrebe a koji će ga obuhvatiti i zaštititi svojom toplinom. Evo ga u podnožju Majne, pred našom kapijom koja se sama zaljulja i škripnu u mraku.Trešnja ašlama zašušti, mjesec proviri između oblaka a neko u kući upali dva velika, svijetla,modrozelena oka koja ga gledaju iz okvira osvijetljenih prozora. U kući neko diše okružen mirom porodičnog života, zaštićen toplinom njenog tijela, a njemu Amaru, koji ga je čitav život podizao, uređivao i vodio, na da se unutra.Neka sila magičnih očiju, jača od čovjeka, ispriječila se eto kao neprobojni svjetlosni zid koji ga je zaustavio, prerastao, spreman da ga oslijepi, istopi i na kraju proguta.

-Kuća živi bez nas?!Šta će kuća bez ljudi?! – kao u bunilu progovori otac drhtavim glasom, zagledan u prodorna svjetla neobičnog broda koji se na mjesečini uvlači u obližnju luku.

Otac me potapša po ramenu i preseli se u svoju radionicu u koju sam rijetko ulazio.Sutradan me pozvao i pokazao svoju veliku sliku „Kuća“, fine pastelne likovne strukture, sa elementima kultivisanog jezika.Malo je šta asociralo na našu kuću, sem mozaične podloge komadića cigle i maltera, oivičenih lukovima naših kućnih prozora.Dva oka-reflektora bacaju žestok kolorit malaza narandžastoljubičaste svjetlosti kroz dva prozora.

-Uspio sam, uspio!- radovao se otac kao dijete.-Prvi put sam naslikao našu kuću.

Nađoh se u čudu. Dešava mi se nešto nepredvidivo.Čitam očeve misli, kao da se otac preselio u mene.Uspio je prvi put naslikati našu kuću, koju sam sinoć vidio živu, njegovim očima.

Izvor:Ramiz Salihović: „Dani sjećanja,žala i zaborava“;Planjax komerc Tešanj,2018.

Izbor: Kemal Mahić

708 Posjeta 2 Posjeta danas