Pise: Meho Muminagic
Jos dok sam isao u gimnaziju kupovao sam novosadski casopis “Dobro Jutro”, u kojem sam citao o najnovijim dostignucima iz poljoprivrede, povrtlarstva, vocarstva, pcelarstva itd., iz cijelog svijeta.
U oktobru 1981, za vrijeme redovnog odsustva od vojne obaveze, napravio sam, uz Mitinu pomoc prvi veci plastenik.
Kupio sam dva ogromna jablana od Suada Kadragica, na Mostarskim Vratima. Oborio sam ih, izrezao pa raspiao uzduz i tako napravio grede I stupove.
Na srednjem podu naseg “vinograda, iskopao sam motikom (plitke) rupe, ukopao stupove, zakovali smo grede, pa letve (strike). Kupio sam u Trgocoopu obicni bijeli najlon.
Prije povratka u vojsku kupio sam sjeme od dvije sorte paradajza, jednu ranu sortu i srednje kasnu sortu San Pierre, i ostavio Miti da posije…
… U Sarajevskom autobusu ispred mene je sjedio poznati uzgajivac jagoda Dragan Jevdjic. Pokazivao je svima slike jagoda podignutih na spaliru, kao vinova loza. Njemacka stalnoradjajuca sorta “Humi Cento”. Narucio sam 20 sadnica i odmah platio, kao i postarinu. Sadnice sam dobio, po dogovoru, u martu, dva dana nakon izlaska iz vojske.
… Pozurio sam da posadim paradajz jer je vec bilo prilicno kasno za sadnju u plasteniku. Odlucio sam da posadim sortu San Pierre, jer su sadnice bile mnogo bolje, naprednije.
Ali, na pocetku ljeta, kad je bila uveliko sezona paradajza, kod mene se jos nije bio ni zametnuo. Tek pri kraju ljeta poceli smo brati velike, prekrasne, ukusne plodove.
Skoro svaki dan sam morao brati po dva – tri puta dnevno – babo je sve prodao na pijaci. Gledao sam vise puta kako babo ponosno poziva poznanike, prolaznike, da vide ovu ljepotu u plasteniku…
Najlon je dobro izdrzao, do jeseni. A onda, sa prvim kisama, raspao se u milione sitnih komadica. Kupio sam te komadice skoro cijelu jesen. Govorio sam babi da bi sad trebali kupiti pravi najlon, “visegodisnji”, tj. otporan na ultravioletne sunceve zrake.
“Ma, ne treba nam plastenik, mozemo saditi i bez plastenika” ! Razocara me babo.
Skoro u isto vrijeme kupio je jednu njivu iznad cesme na Zubarinu.
Radio sam razne poslove, najvise kao pomocnik zidara. O pravom poslu nije bilo ni govora, nije se mogao dobiti posao bez “teske” veze ili poznanstva.
Kad sam skupio dovoljno novca, krenuo sam za Trst (to je opet posebna prica !) i kupio zuti, visegodisnji najlon – foliju.
Pokrili smo plastenik, pa posadili salatu.
To je bio drugi pravi plastenik u Ljubuškom kraju. Prvi je bio u podnozju brda iznad Teskere/Hardomilja.
Salata je rasla “kao iz vode”.
Polovinom februara pao je snijeg i zadrzao se nekoliko dana. Plastenik se dobro drzao.
Kad se snijeg poceo topiti, curila je voda niz najlon, a ostaci snijega se polahko spustali prema dnu plastenika.
Sljedece jutro, prilazeci “vinogradu” primjetim zapanjeno da nema plastenika !
Kad sam prisao blize, ugledam plastenik, ali “lezi” na zemlji !
Tezina mokrog snijega u doljnoj polovini plastenika, jednostavno je iscupala sve, plitko ukopane stupove. A posto su grede i letve, pa i najlon bili dobro zakovani, jednostavno se cijeli plastenik samo slozio na zemlju. A salata bila skoro za branje…
… Skoro mjesec dana sam postepeno raskivao plastenik, oprezno slagao najlon, letve, grede i stupce. I brao prekrasnu salatu, jer je ostala citava, samo su poneku unistile oborene grede…
Uskoro sam podigao ponovo plastenik, ali sam ovaj put kupio veliko svrdlo na rucni pogon, busio doboke rupe, pa svaki stupac “podsprajcao”, pritisnuvsi ga drugim stupcem ukoso, odozdo. Sljedece godine sam napravio jos jedan plastenik iste velicine.
U medjuvremenu sam konacno dobio posao, prvo u SDK, pa u opcini.
Bilo je ljeto, ostavljao sam otvorene velike prozore na plasteniku i po noci. Kad sam jedno jutro krenuo na posao, primjetio sam da se juzni vjetar, “jugovina”pojacava, prelazi u oluju !
Bio sam cijeli dan na terenu. Vracajuci se kuci, vidim drveni prozori prekriveni najlonom lupaju kao mahniti, jos uvijek odolijevajuci olujnim naletima vjetra.
Izgledalo je kao da se cijeli krov plastenika podize i spusta.
Pozurio sam kuci, da se presvucem pa da probam nesto uraditi… Dok sam se uzurbano spustao do plastenika, proleti pokraj mene jedan komad najlona i dvije letve kojim je bio prikovan.
Skoro u istom momentu, dize se citav krov plastenika, 400 m2 i poleti prema meni i Zabljaku, nasoj mahali, zajedno sa letvama i ekserima ! Grede su bile dobro zakovane, pa su ostale na mjestu, zajedno sa stupovima, a najlon je bio toliko jak, da je ostao u komadu, a iscupao eksere i poletio sa strikama !
Skamenio sam se od straha !
Srecom, donji dio “leteceg plasticnog krova” zapne za povece briste (drveca) iznad plastenika, cijeli najlon se smota u zraku, pa uz ogromnu buku obavije se oko drveca u nasoj i Lukinoj basti.
Gotovo ! Za pola minute gotovo. Otkriven plastenik.
Pokusao sam nesto uraditi, ali nisam nista mogao od vjetra. Pregledam drugi plastenik, dobro utvrdjen, srecom prozori zatvoreni. Trese se, drma, podskakiva, ali stoji u komadu prkoseci oluji !
Vratim se kuci, odmorim malo pa smiren krenem u Hamida na kahvu.
Prolazeci kroz avliju, vidim Hamid i Alija sjede na kaucu. Sute, gledaju u mene.
“Jeste li mi vidjeli plastenik ?! Kazu da je ovda proletio !” Nasalim se ja, da ublazim muku.
“A idji tamo, bleso jedan, izvini, ali moram ti ovako reci !” Prodera se Hamid. “Mi gledamo kako cemo ti se javiti, culi smo za plastenik, a ti se za..bavas !”
“Pa sta cu ! To se desilo i gotovo ! Nije ni prvi ni posljednji put. Opet ce Meha cekic u ruke pa raskivati i zakivati !
Receno – ucinjeno !
Opet sljedece godine sam poceo praviti treci plastenik. Jos veci !
Stupovi, grede, jake letve, najlon pa opet letve. Pokrio sam, zakovao najlon po krovu i sa strana pa poceo praviti prozore. Poslijepodne i vikendom, poslije posla.
I opet skoro ista prica !
Dok sam bio na poslu, naoblaci se, podje u isto vrijeme pljusak i oluja ! U sred ljeta !
Opet jugovina.
Pozurio sam kuci, nisam se ni presvlacio.
Uzeo sam cekic, eksere i daske i potrcao da zakujem juznu stranu, da ne ulazi vjetar.
Nisam mogao prici ni blizu. Vjetar je mlatarao najlonom, i sa nekoliko letava sa ekserima ! Preopasno !
Vratio sam se u kucu i gledao kako vjetar malo pomalo otkiva skoro cijeli krov u jednom komadu !
… Opet sam uspio iskoristiti skoro sav materijal ! A nekoliko sedmica ekstra posla nije mi tesko palo. Bio sam mladji nego sada, 😀, a to mi je doslo kao gratis fitness !