Ovo je zadnji clanak koji nam je rahmetli profesor Kemal Mahic poslao da objavimo. Clanak je o Mostaru?!
Tamo gdje visoki i gordi platani rastu u jednom krugu ima jedan Centar duše. Rondo mostarske mladosti. I besmrtnosti. Ispred Doma kulture restoran sa starih pariških razglednica a u onoj debeloj hladovini metalni stolovi, i uvijek stolnjaci roza boje ili sa dezenom na crvene kvadratiće. A za stolom liskaluci, mudre prepirke.Samoća proglašena nepoželjnom.I obavezni Asim Hadžajlić sa naramkom novina pod miškom, pa dok lista naslove pokoju dobaci ili odgovori susjednom stolu.I njegova je morala biti zadnja. A Ico Voljevica i njegovi prekrasni razgovori.Čitav njegov mentalni sklop bila je duša spremna da ti uljepša trenutak. Da te nasmije i oraspoloži. Ali i da te onako mostarski averti da ne letiš pred rudu. I Franjo sa prstima skvrčenim u obliku čašice, taj ih je ispraznio. Ovi stolovi nisu poznavali razlike u generacijama, nove su uvijek učile od starih, mudru šutnju i respekt. I Miše se sjećam za tim stolovima i izvan njih.Niko me u životu ljepše pozdravljao nije:“Zdravo, rođeni moj“! Ako nešto u ovoj surovoj tuđini, jednako kao nedavno kada stajah nasred obezglavljenog Rondoa, ne mogu da zamislim onda je to Mišo u sumornom engleskom jutru, i danu naravno. Njega sa kišobranom, pogotovo.Te kiše nisu „mostarske modre kiše“,ti ljudi nisu Hama,Mugda,Ico,Džemo…Ti prostori nemaju mostarsku dušu. Šta će on tamo kad mu je ljepše pod platanima. I onim lipama u Drapšinovoj. Ili u Nazorovoj. I šta ćemo svi mi kojekuda po svim kontinentima, od Australije do Amerike, da trunemo u tuzi za Carinom, Rondoom, Brankovcem, Balinovcem, Šemovcem, Mahalom, Bakamlukom…
Tamo gdje su oni ljepotani gizdavi, zeleni s proljeća i ljeta, a žuti s jeseni, ima jedan Centar duše. Grada i svakog Mostarca. Od njega, na bilo koju stranu, išlo se u novo bogatstvo duše. ‘Oćeš Nazorovom, ulicom uzdisaja, kad mošus lipa okuje zaljubljene, pa utočište nađu u parku dok kibiceri u žbunju zaboravljaju da ugase cigaretu. I dalje do Đačkog doma, rasadnika novih pokoljenja, pa sve do rudarskog okna, u kojem je uvijek hljeb imao sedam kora.
‘Oćeš onom prema Partizanskom groblju. Tamo gdje ne mogu počivati u miru slobodari što im ispred cijevi umakoše ovi današnji crnokošuljaši i kokardaši.Oni im mira ne daju. Loše im bilo svih onih godina. Pa još na djecu prenijeli svoje ideje „kako treba da izgleda sloboda“…Pa onda dalje pod Bijeli brijeg. I groznica derbija. Sa „Željom“, „Zvezdom“, „Hajdukom“… Preko bi doletjela kutija od šibica sa ostatkom karte, klibica se jaro na ulaznim vratima. I jedna rečenica nepoznatog momčića:“Čiko, daj uvedi me“. „Ale po talama“, nervoza frca na sve strane, BMV „rođenih“ nas dovodi do ludila, urlamo od veselja. Ponekad rade i palice, one navijačke. Krivac sudija, ili vjetar. A za pobjedu, pjesma:“Svaki grad uz naše more ima svog lera…“ Vaha, Kana, Mara, Duško, Čorba…
‘Oćeš onom prema Balinovcu. Platani, mašala.Svaki po metar u prečniku. Pa lijevo na Bakamluk, ili desno u „kakinštrase“.A pravo do Bara i Balinovca. Oazu zelenila, šetalište željnih friškog zraka. Na Balinovcu izviđači šatoruju pored rijeke a preko puta ražanj koji nikada za odmor nije znao. A iz Jusinog restorana buredžici,ćevapi i džigerica vuku za nozdrve unutra.Ne znam, k'o ni mnogi drugi, zašto, ali otkad znam za sebe tu mi je vazda nekako prestajao Mostar.Grad k'o i država ima svoju granicu, ali onu nevidljivu i nigdje ispisanu. Ona mi je baš pristajala nekako tu gdje počinje ona uzbrdica na Žovnicu. Isto k'o na onoj u Dračevicama.
‘Oćeš onom prema Pijesku i Bakamluku. Opet lipe, pa kuća Bubaša sa jedne i „Bakrenog“ sa druge strane Radobolje.Ni jednog, ni drugog danas nema. Bubaš dušu dao za dobro društvo meraklija. Raja prava, pamte ga takvog svi. I ost'o takav do zadnjeg trenutka.A rahm. Bakreni Demirović, car sa Bakamluka po snazi i po pikanju lopte, osta legenda Bakamluka.I onda Prva osnovna i raja sa Pijeska.I sa Panjevine i Đikovine. Ha se uspenješ od Prve osnovne na Panjevinu eto te pred kolonijom Huskovića, što poput čuvara nadgledaše grad sa svoje kote.Iz dnevnog boravka, ili sa terase.A kako da ne spomenem Pothum i Zahum, Gupčevu, Muta, Hara, Lala, Huso, Ibrica, Sejo Fazil(njemu moram i prezime), braća Jakirović, Džemo Raljević,kolega po peru, sa Raljevine.Pa Srećko Penava iz Bjelavčeve.Bijaše mi pedesetak metara od praga.Unakaziše ga što voli svoj Mostar i sve Mostarce. Ne mogu reći njegovi jer oni nisu njegovi. Nit’ će ikada biti.
‘Oćeš Lenjinovim šetalištem. Na hiljade nas je paradiralo u dvosmjernoj koloni ili sa strane kibicalo šansu za prvi randes. Nagizdani „pitralonom“ i začešljani češljem umočenim u pivo. Prvo farmerice što se „navlače kašikom“, ne preporučuje se često skidanje, pa onda trapez, pa sa manžetom…Koliko je samo tu ljubavi rođeno, a ovim ratom uništeno i zagubljeno. I dalje do Gimnazije što je povremeno mjenjala ruho u Treću osnovnu,sa svom raskošnom arhitekturom i koloritom. Vidjela se sa Veleža, Huma,Žovnice. Ne tako davno je obojiše a rahm. Meha Sefić će:“Pa što, kad je već bila“. Originalni maestro voli originalnu boju. Umjetnički nerv se ne kupuje na Tepi…
‘Oćeš Liskom, opet ispod lipa, što mlađih, što starijih.Sjećate li se Vile Zagorka kod Dispanzera. Pa kuće Novaka. I Krankase sa Mrđanom, rahm. Đanijem Salihovićem, Džudžom,Enesom Hodžićem,rahm. Memićem u Hitnoj? I mjesta gdje su ondašnji fašisti objesili rodoljube a ovdašnji tuku s leđa, onako mučki! I dalje ulicom Rade Bitange do starog grada.Do kaldrme što je uvijek mirisala životom.I tako vijekovima, pa i stoljećima, jednako. I ko zna koliko će još. Do besmrtnosti. Duša voljenog grada živi vječno. Hirošimi nije ostao kamen na kamenu. Ova današnja ima istu dušu. I bolno sjećanje.
Tamo gdje još rastu gizdavi platani ima jedan Centar duše. Ranjene. Oskrnavljene. Krvave. Nema tamo više kafane, ni stolova.Život je odavno napustio ovaj prostor.Nema iza njega onog mostarskog Doma kulture i u njemu nekadašnjeg radija, pa poslije „Mostarskih kiša“, pa „Teatra mladih“. Sačuvaj me Bože od vremena kada kultura počne da umire! Nema tamo ni Miše, nema Mugde. Ne mogu i neću da taj prostor zamislim bez Mugde što igra šaha u nekom američkom parku, bez Hame i Fazlije što pohodiše norveške bjeline, bez moga Ite Korjenića kojem negdje u Australiji kengur poštu nosi, bez Džeme sa Raljevine što mora da „parla italiano“… Sve,sve, ali Mišu ne mogu i neću da zamislim sa onim engleskim kišama i ambrelima, dok njegov poetski nerv kopni za mostarskim lipama i suncem. I „Kišama“ što pjevaju slobodi.Ne znam sigurno ali ako me pamćenje služi baš on je napisao Davorinu Popoviću pjesmu u kojoj su i stihovi:“Jednom ćemo na toj cesti, sami sebe ljepše sresti“ Ja u to duboko vjerujem…
Izvor: MOSTAR –moj grad;Sarajevo-Mostar 2016.(ART RABIC;Sarajevo i IC Štamparija Mostar).
Izbor: Kemal Mahić