Misao 26. dana Mubarek Ramazana ELVEDA'U, ELVEDA'U

Ko je odmah razumio gornji naslov, a Ljubušak je, vjerovatno se načas sa sjetom i čežnjom vratio u neko davno vrijeme svog djetinjstva ili mladosti.

Možda je i suzu pustio.

U to vrijeme bi tokom zadnjih deset dana Mubarek Ramazana, u džamiji na Gožulju, prepunoj odraslih klanjača, žena, djece, omladine, osvijetljenoj sa stotinu kandilja, Šaćir Košarić (nek se Allah smiluje njegovoj duši) svojim neponovljivim glasom i milim, narodnim mekamom punim sjete, nakon obavljenih 20 rekata, najavljivao odlazak dragog gosta:

“El veda'u, El veda'u, Šehrel bereketi vel ihsan…”,

 

“Rastanak, rastanak, Mjeseče Allahovog blagoslova, i dobročinstva…”.

To bi nekako i zvučalo kao da se više neće ponoviti i da se nećemo opet tako sastati. Svakako i ne bismo, bar do sljedeće godine. Neki nisu ni dočekali ikad više.

“Rastanak”, riječ je koju inače ne volimo čut, i nikad ne možemo dovoljno doživjet, dok nam ona ne dođe uživo i stane neumoljivo pred nas: “Vakat je!”.

Znamo taj osjećaj kad nam, nakon jedanaest mjeseci željnosti i iščekivanja, stigne, a onda nakon četiri hefte najljepših trenutaka i doživljaja provedenih zajedno, odlazi najdraži gost. Gotovo da boli. Zapravo, boli! A zapitamo li se ikad šta on u tim trenutcima misli i osjeća?

Više radi inspiracije nego radi usporedbe, pokušajmo dosegnuti misli i osjećanja jednog dolaznika izdaleka koji, recimo, na dolasku zateče svog dragog domaćina u stanju vrijednom sažaljenja: đuturum, onemoćao, samotan, u potrebi za pažnjom i njegom. Uz to, iz lica mu izbija karakteristično bljedilo, iza kojeg, dobro on to zna, više nikad neće doći kap nekadašnjeg rumenila. Zateče ga u hladnoći, jer ni vatru sebi ne može ili ne želi (ili više i ne zna?) naložit.

Nakon mjesec dana treba ići nazad i ostaviti domaćina. Kako tada okrenuti leđa, udaljiti se, sjesti u auto, autobus.., ne okrenuti se…, ne vratiti se…? Kome ga ima ostaviti i prepustiti?!

Ima, Allahu hvala! I tada ima, bar do sljedećeg dolaska.

Ostavit će ga Onome kod koga ne propadne nikakav emanet, ne zagubi se nikakav depozit, ne nastrada ništa što je ostavljeno Njemu na čuvanje. Njemu će ga povjerit.

I kad bi nama, tj. nama Ummetu Muhammedovom, a.s., i nama u BiH, i nama Ljubušacima, a i svakom od nas pojedinačno, Mubarek Ramazan na odlasku otvorio dušu i povjerio svoje misli dok nas napušta, rekao bi slično:

“Teško mi je, Ummete, ostaviti te, kad vidim stanje u koje si sam zapao i šta ti se nanosi na raznim geografskim širinama i duljinama.”

“Teško mi je, svi vi potomci sljedbenika Muhammeda, a.s., kad vidim koliko su vam pokidani odnosi i veze: s vašim starinama, vašom kulturom, vašim identitetom, vašim Gospodarom i vašim Uzorom, a.s.. Pa i sa sobom samima, svojim bićem, a i među vama samima. Teško mi je i to da ne znate, ili ne želite, ili odbijate, potaknuti u sebi žar vjere i pouzdanja u Njega, nego se smrzavate kao napuštena siročad na vjetrometini dunjalučkih zbivanja, dok drugi borave u toplini svog doma”.

“Ja vas ostavljam u emanet i na čuvanje Onome kod koga ne propadne nikakav depozit ni emanet.”

“Ja odlazim. Doći ću ja opet, akoBog da, ali On, On ne odlazi, On je uvijek uz vas. Za sve što treba, obratite Mu se. On vas nikad neće ostaviti; ne ostavite vi Njega.”

Jer, “Sve što je na Zemlji, prolazno je,
a vječno ostaje samo Lice tvoga Gospodara, Veličanstveno i Plemenito”.

Povjerite Mu svoje biće, i vi ćete zauvijek biti Njegov počasni gost i emanet.

256 Posjeta 1 Posjeta danas