LJUBUŠKI-LJUBAV KOJA NE PROLAZI

„Puteva ima trista

da se ode iz djetinjstva

A,samo se rijetki sjete

da ostanu vječno-dijete“(Miroslav Antić)

 

I onda gledaš na 250-300 metara nadmorske visine,kako se zora rađa uz izlazak sunca ili poslije podneva zalazak sunca iza Matokita.Nastaje dilema:koji dojam je ljepši-izlazak ili zalazak sunca u glavi djeteta?Opredjeljujem se za izlazak sunca(nade) iz perspektive ptice koja traži noćno sklonište.Tako su počeli doživljaji moga grada u djetinjstvu,što mnogima nije bilo omogućeno zbog življenja u ravnici ili okrajcima ljubuškog polja.Ko zna-možda su ostali uskraćeni zbog toga za ljepotu življenja ili „ljepotu poroka“?

Onda je krenulo školsko doba.Radost druženja,što potvrđuje tezu da je čovjek socijalno biće.Na relaciji Gožulj-Osnovna škola,svakodnevno smo se družili u školi i na ulici:Mahić Ahmet,Milić(Marka)Slobodan,Ašik Senija,Lalić Hatidža,Mesihović Mirjana iz generacije,ali i starije učenice i učenici sa Gožulja,Vodice,sa Prilaza,oko Mejtefa(Mesihović Omer,Mesihović Musaib,Dizdarević Rusma,Nevesinjac Zuhra,Mušić Tima,Mahić Hiba,Kadragić Behara(Behra),Mahić Miralema(Lala) i drugi.Preovladavala je radost okupljanja,igre i zabave što su donosile školske obaveze.Na licima je preovladavao osmijeh,razdraganost i težnja ka boljem,većem i ljepšem.

Tu djetinju nevinost prekinuo je zemljotres-tutnjava i serija uzastopnih podrhtavanja tla-6.januara 1962.godine u 06,05 sati.To je bio prvi dodir sa nečim novim do tada nepoznatim.Kamene blokovi i gromade su se stropoštavale na kuće,balkone,avlije naših komšija,što je izazvalo strah i napuštanje domova.Mnogi su napustili svoje dugogodišnje domove i prešli u Donji grad,bježeći od kamenih gromada Butorovice(Gujić,Mehičević,Mujkić,Kadragić,Mahić itd.)

To je bila Božija opomena.On zna zašto je „opomenuo“prigradske naseljenike,sa željom da izvuku pouke iz svojih dotadašnjih života.

Kasnija razmišljanja su me dovele do zaključka da je se kamena gromada pokrenula sa nekom „smjesom“ iz Vinče(neuzubilah),da ta „enklava“ nestane.

Rezultat buke,tutnjave,trešnje,razarajuće energije je bila selidba moje familije sa Crkvice na novu destinaciju o kojoj koliko do jučer nismo ni sanjali.Nakon izgradnje kućišta nastupilo je novo doba.

Nastupa gimnazijsko doba,najljepši period do sljedećih potresa.Prve  tri godine školovanja u gimnaziji Ljubuški protekle su iznenađujuće brzo.Ali u četvrtom razredu se okupio društveni smjer i u skladu sa tim i društveno ponašanje,razmišljanje i razvijanje kritičke misli zasnovane na naučnoj osnovi.

Društvo su mi činili nezaboravni:Biuk Ante(Tonćo),Nuić Slavko,Matić Ivan-Mokri,Grgić Drago,Ćerić Mirsad,Josip Ereš,Ramljak Frano(mali Ćane),Markotić Zvonko,Primorac Ivan(Škija),Kežić Drago,Mišetić Mijo,Galić Branko,Pažin Jure,Grbavac Milan,Mahić Ahmet…

 

Među damama su bile:Lozo Ana,Lalić Hatidža,Konjhodžić Džemila,Ćerimagić Arzemina,Vasilj Luca,Jurčić Olga.

Napustili su nas:Musa Ilija,Rašić Zvonko,Mandarić Ljilja,Marko Grgić,Gadže Dušanka,Dodig Vlado,Konjhodžić Emira,Derić Sabina.Neka je mir sa njima i neka im je laka zemlja!

Bili smo Prvi!IV- A!U drugim četvrtim razredima je bila najbolja i najdraža Zdravka Leko i raja iz mahale:Ćeško Mustafa(Mućko),Delalić Nijaz,Omerhodžić Ferhat,Hrnjičević Sulejman,Anadolac Nazifa,Mesihović Edina…

I sada ustanem kada spomenem naše profesore:Plejić Ivana,Plejić Grozdanu,Nevenku Blažeković,Sabita Hodžića,Rebić Branka,Đuru Maričića,Tiro Biseru,Anu Lončar,Delić Petra,Šošu Dragu,Martina Međugorca,Vrankić Zvonku,Nadu Paradžik,Arnautović Ramu,Srećka Galića…

Ovome spisku pridodajem nastavnike iz Osmogodišnje škole:Hrnjičević Ibrišima(mog učitelja),Katicu Knezović,Rajka Rutešića i Ćorić Slavka…

Vječni naklon mojim(našim) profesorima XI generacije maturanata Gimnazije Ljubuški(1963-1967)godine.

Ova generacija je imala matursko veče(Duhanska stanica) i ekskurziju Ljubuški-Koper- Venecija i obratno.(1967!)

Dvojica kolega iz moje generacije su kasnije bili direktori SŠC Ljubuški,što znači bili su i moji direktori:

Ivan(Stojana) Matić i Josip Ereš,profesori.

Preko organa škole sarađivao sam sa Ivanom.Moja je želja da se u njegovoj obitelji rodi osoba koja će biti kao Ivan,na radost društva u kojem bude učio i radio kao Ivan.

Josipu,zbog gubitka sina,želim sabur!

Drugi zemljotres se dogodio u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Ljubuški.Srpsko zrakoplovstvo je bombardiralo i raketiralo Ljubuški.Zapamtimo ove datume:

1)9.04.1992.godine

2.)21.04.1992.godine

3.) o3.05.1992.godine

Raketiranje je izvedeno tri puta,a najžešće se odigralo 03.05.1992.godine.Interesantno je da su gađani „gornji horizonti“(najvećim dijelom) od Mostarskih Vrata preko Gožulja,Vodice,Žabljaka,Kokota te Pobrišća,Stubla,Plantaže…Ne znam odakle im koordinate?!Pale su i prve žrtve u gradu.

Ilustracija raketiranja je podatak da su na Stublu raketirali jedna garažna vrata na kojima smo kasnije prebrojali 147 gelera,koji su bili namjenjeni onima koji su se tu skrivali(skrovište).Pogodili su mjesto ali nisu termin.147 gelera=147 žrtava!Božija milost!

I na kraju 15.august 1993.godine-treći zemljotres pun gorčine,jeda i jida,“dno dna“politike „etničkog čišćenja“.Na najveći vjerski praznik katolika,poslije Uskrsa i Božića,vojna i politička „elita“ donosi Odluku o progonu muslimanskog stanovništva u Ljubuškom(muškarci).Iako nije bilo sukoba niti potencijalnog naoružanja kod 5,8 % stanovništva,većina odlučuje da realizira sramni progon u logor i stvori nove preduvjete za realizaciju bolesnih ambicija,poništavajući vjekovni suživot predhodnih generacija.Istine radi,na predhodne dvije sjednice HDZ Ljubuški,prijedlozi za egzekuciju su većinski odbijeni,ali pritisci iz Čapljine i drugih gradova sa većinskom HDZ vladom su treći put bili jači.Ako ima utjehe,iz Zagreba je stigla drugačija Odluka o puštanju logoraša iz Ljubuškog uz uvjet da napuste Ljubuški u roku od 48 sati.Tu je objašnjenje zašto smo u Norveškoj,Švedskoj,Danskoj,Njemačkoj i drugim zemljama svijeta.

Tih dana imamo i drugi i drugačiji primjer.Iz sela Međine(na lijevoj strani Mostarskog blata,nasuprot Kruševu) dovedeni su u logor na Heliodromu muslimani koji su živjeli sa katolicima.I onda se desilo čudo!Stanovnici Međina i okolnih sela(katolici) su unajmili autobus i došli na Heliodrom i tražili da se puste njihove komšije i „da neće otići,bez svojih susjeda“.Nakon vijećanja „organa vodstva“logora,muslimani iz Međina su pušteni i zajednički su napustili Heliodrom sa onima koji su došli po njih!!!Ova tematika je skoro nepoznata,ali je treba afirmirati i o njoj govoriti i pisati.

Ljubuški,nažalost nije imao takve komšije,pogotovo susjede,pa je završilo,kako je završilo.

„Vanjska ljepota je samo skica,

Za remek djelo je potrebna duša.(Meša Selimović)

 

Ljubuški ima vanjsku ljepotu.Ljepotu percipiranu kada si imao sedam godina,petnaest godina i ona je u tebi i tvome gradu.Godinama kasnije iskustvo življenja se dograđuje,nešto se dodaje i oduzima da bi se slika kompletirala.U mom slučaju ona je kompletirana.U to sam utkao svoju dušu koja kaže:“Ljubuški,nisam te se nagledao“ ili kako Mostarac kaže:“Iz ovog grada nisam mako’ „ili „tu me ima i kada sam daleko“.Sve navedene riječi pod navodnicima su  mogle da budu naslovi teksta koji čitate!

I na kraju stihovi barda svjetske književnosti i poezije-Sergeja Jesenjina:

 

 

„Često sam odlazio

I okretao se.

I kažu,tada poželiš da se

nekad vratiš

I vraćao sam se

Ništa nije bilo isto

Ni pejzaži,ni ljudi,ni ja …

Shvatio sam

Ne treba se vraćati

Ono što je bilo lijepo neka

Zauvijek ostane u snovima.

Vječno će trajati.“

 

Kemal Mahić

4643 Posjeta 13 Posjeta danas