KEMAL MAHIĆ, naša veza sa historijom

In memoriam

Objavljeno 13.marta 2017 na ljubusaci.com

Moj poštovani profesor Kemo oduševljava nas godinama svojim tekstovima i prilozima na ljubusaci.com. Iako smo ranije objavljivali tekstove o njemu, odlučio sam da to ponovim i povežem fotografijama iz više članaka. Vakat je da mu odamo priznanje i počast za životno djelo. Kemo je napisao stotine tekstova o Ljubuškom, mahali, ljudima. Sve što ostane zapisano biće i zapamćeno. Volio bih da imamo mnogo više takvih ljudi i priča o dragim osobama iz komšiluka koji su obilježili naše djetinjstvo. Lijepe godine života proživljene u mahali, u rahatluku, u neimaštini, ali sretni i zadovoljni malim. Takve dane neće mnogi doživjeti u današnjem svijetu.

Kemo je mnoge iznenadio i rasplakao toplim riječima. Sumnjam da će se “stari vuk” rasplakati na moje riječi, sve su suze skoro isplakane. Želim samo da se približim onoj toplini njegovih riječi koje pogađaju.

Naši potomci nas najbolje znaju i vide tu vrijednost pa tako Kemina kćerka Mirvana piše o svom ocu: “Moj otac Kemal, inače voljen i poštivan od mnogih ljudi, profesor koji nikada ne gubi vrijeme i koji voli svakoga je prema mojim očima najdivniji čovjek i otac kojeg možete poželjeti. Ne samo izgledom koji su mu podarili dobri geni njegovih roditelja, pa izgleda kao glumac koji se uvijek trudi biti moderan, nego i dušom i srcem koje ima…

Ta želja i ljubav prema svome domu iz kojeg je potjeran nekim neočekivanim prilikama me jos uvijek fascinira.

Njegova ljubav prema meni i svojim sinovima me jos uvijek fascinira. Njegovo znanje me fascinira. Njegovo sjećanje na sve trenutke u životu i sposobnost da ne zaboravi me fascinira. Njegova ljubav prema njegovim bivšim i sadašnjim učenicima me fascinira. Njegova smirenost i mirnoća me fasciniraju. (Mirvana Mahić – Moj otac)

Mito: Izabrao sam neke članke iz Keminih tekstova u kojim on piše o familiji, majci, ocu, neni, mahali, Gožulju, Ljubuškom, o ljudima. Tekstovi puno govore o autoru.

Drugi o Kemi: “Želim mu zdravlje,svako dobro u životu,ali da nastavi pisati o historiji Ljubuškog,našim mahalama,ljudima,uspješnim Ljubušacima.Svi vrlo rado čitamo ono što piše profesor Mahić i neka nam ne da da zaboravimo rodno mjesto Ljubuški,naročito onima koji su van BiH.Mi volimo naš hercegovački kamen i naš grad,ljude i rodno mjesto.” – Munira Novic,rođena Maksumić,dipl.pravnik, Sarajevo

Kemo po odlasku u penziju: “Održao sam cca 26.000 školskih časova.Za to je trebala energija,znanje i uvijek prisutno raspoloženje.Sve je potrajalo oko 12.500 dana praktično bez dana bolovanja.Počastile su me sljedeće škole:Gimnazija i Srednjoškolski centar Ljubuški,Zavod za žensku omladinu u Ljubuškom,Gimnazija Čitluk,Bosanska škola u Hannoveru,Srednja mašinska tehnička škola Sarajevo i Srednja medicinska škola-“Jezero” u Sarajevu!”

Kemo o Ljubuškom: “Zavičaj je naš identitet! „Čovjek nosi zavičaj kao košulju,osjeća ga na koži,a u srcu mu biju odjeci“. Zavičaj je Ljubuški,Hercegovina,Trebižat i Neretva,Beriš i Ruljaš,Butorovica i Jurjevica,Kravica i Koćuša,Baščina i Mlade,Lipno i Hardomilje,Gradska i Vitina,Studenci i Dole…”(Tekst: Ljubusaci.com – Dodir bozanskog)

O mahalama: Kada šetate mahalama i sokacima u Ljubuškom,pogotovo Starim gradom,pojavljuju se slike i emocije,ljudi i građevina,koji su nas u međuvremenu napustili.Kako su nas napuštali naši susjedi i komšije,tako su i nastambe njihovih ognjišta s vremenom propadali i ruinirali se do današnjeg izgleda koji u nekim segmentima podsjeća na elementarnu katastrofu koja nas podsjeća svojim „temeljima“ da je nekada,ne tako davno,na tim prostorima bujao i cvijetao život sa onim lijepim atributima koje život znače.

Posebno su sjetna sjećanja na ljude,na njihove porodice i familije kojih nema više na onim mjestima gdje je nekada bio „korzo“ od Kokota do Lalića kule.Najintimnija sjećanja se vežu za likove koji su bili suvremenici naših najdražih,koji su u svojim uspomenama sačuvali likove svojih komšija i svojom „pričom“ nadahnjivali mlade naraštaje da se sacuva i buduće prijateljstvo i muhabet sa komšijama i susjedima naših majki i očeva. (Tekst – Sadikovic Selman, sjetni nokturno)

O životnom opredjeljenju: Pomišljam, ako bi se ponovo rodio koje bi zanimanje izabrao? Pa zna se! Profesor! Možda tada:profesor jezika i književnosti i historije. Ne bi to zamijenio za naftonosnog magnata,šeika,menađera svih svjetskih tvrtki. Zašto? Sada posjedujem isključivo „gorivo“ za ljubav a ne za nekretnine,novac i druge materijalne đakonije! Eto,takav je bio profesor Kemo i ostao! (Tekst – Ja bih opet samo s tobom)

O Gožulju: Kada se pomene rijec Gozulj,prva asocijacija i slika koja se pojavi u nama je izvor vode i cesma na Gozulju.Spoj dva pojma,voda i zrak,je ono sto Gozuljanina ispunjava ponosom i srecom kada su u prilici da svojim poznanicima objasne ko su i odakle su.Ta prica se prica stoljecima i sva ona mladez koja osjeti i dozivi ova dva pojma,dvije strasti,ostaju zarobljenici ”oceva mista”do kraja svojih zivota. Ako trazimo misljenje o toj ”svetoj”vodi onda prvo moramo pitati zedne.Kakvo olaksanje su osjetili kada su ”napojili”svoju dusu gutljajima vode sa cesme na Gozulju?Ovaj ”Boziji poklon”je ”gasio vatru” svim Gozuljanima i putnicima namjernicima.Niti i kapi vode sa Gozulja usle su u prelijepe basce i avlije.Zato nam drugo cvijece nije mirisalo kao ono koje je zaliveno vodom sa Gozulja.Zbog toga je Gozulj ”cvijet medju ljubuskim mahalama”. (Tekst – “Gozulj”)

Smokvare i pekmez: Posao oko pravljenja pekmeza je „durecan“, „trpeci“ i traži strpljivost i upornost.Nikakva brzina nije poželjna,jer onda kvalitet pekmeza nece biti zadovoljavajuci.Kada se „zgotovi“ pekmez onda nastaju beskonacna probanja.Jedni govore „ridak je“,drugi „gust je“,treci“da je još samo malo bio na vatri“ i tako unedogled.

Kada konzumiram smokvare onda vidim majcine ruke,osjetim senzibilnu dušu koja to radi za svoju djecu,mirišem joj „majcino mliko“,domišljatost i ljubav koju nam je podarivala.Svaki zalogaj smokvare evocira nam i osvježava likove naših života na lokalitetima koji su nas formirali ispod „smokvinog hlada“.Smokvare me vracaju u prošlost i tada mi oživljavaju likove roditelja koji su nas napustili. Vjerovatno,i Vi osjetite isto,poštovani citatelji! (Tekst – Smokvare ili miris majke)

O akšamu: Onda je nastupao ritual iftara.Na stolu bi se našla ukusna zehira,slana i slatka.Mirisi su ispunjavali kuhinju,jer se pravila hrana sa orjentalnim začinima uz veliku ljubav prema prazniku,prema ukućanima.Na dagari su bile pripremljene savijene cigare od domaće škije,džezva sa kafom se podgrijavala na vatri koja je iznešena iz šporeta u dagaru-Pošto nije bilo „struje“ ova plamteća vatra je bila jedina svjetlost.Nena bi blagobojazno jela i pričala o provedenom danu.Ja sam joj bio i muž,i sin,i kćerka,i sestra,i komšinica.Mrak je nastupio već u akšam pa je atmosfera imala elemente mistike i čarolije.Iščekivali bi eventualnu posjetu koja je trebala razbiti usamljeničku monotoniju. Nena je nakon iftara učila Kuran,potom klanjala,a unuk se pridržavao uz nenine skute i dimije.Nakon jacije nena bi pričala priče unuku,koji bi ubrzo zaspao,pripremajući se u snovima da opet sutra „obeseli“svoje komšije na Crkvici,Bobovištu,Diklanači,Lalića kuli,da je Božijom voljom stigao novi akšam! (Tekst – Akšam).

Životni saputnik i vječni drug, Fahra, rodom od Konjhodžića, decenijama je uz svog Kemu, u svim slatkim danima, radostima, bolima i patnjama. Zajedno su odgojili i obrazovali troje divne djece, Mahira, Merdanisa i Mirvanu, jedno slađe i ljepše od drugog, da su im zdravi i rahat vijekovima, zajedno sa roditeljima i potomcima. Nisam imao priliku da privatno posjetim porodicu Mahić, ali po svemu sudeći Fahra je prava domaćica, stub familije, ona čvrsta veza koja ne puca i drži sve na okupu. Zahvaljujući Fahrinim “zerzevatima” Kemo izgleda ko momak dan danas , a zahvaljujući uzajamnoj pažnji i poštovanju Fahra je ostala princeza, prava hanuma. Poželimo im sretne dane, i puno Ljubuškog. (Mito)

Otac: Otac bi nam poklanjao ljubav(sestri i meni),igrajući se s nama,šaleći se i imitirajući ljude i događaje koje smo i mi poznavali.Tada smo uživali kako otac igra,pleše,pjeva,imitira i to nam je bila velika radost življenja.Naše odrastanje je bilo uz radio-prijemnik na kome se uvijek emitirala muzika(narodna i zabavna).Toplina je dolazila iz šporeta(fijakera) i iz srca majke i oca. (Tekst: Hasan Mahic – kralj sevdaha u Ljubuskom)

O majci: U doba Ramazana obicno naviru sjecanja na bliske osobe porodicnog kruga koje su nas napustile tokom predhodnih godina i desetljeca. Tako i autor teksta svakog Ramazana pojacano memorira lik svoje majke Nure (tur.Nuri-svijetla) U tim sjecanjima ukazuje se lik sa fotografija djevojke pune nura(svjezine). Kada se pomuti lik,kojeg vrijeme hoce da pobrise,fotografije osvjeze uspomene na vrijeme “zajednice” u kuci na Gozulju.To je bilo vrijeme lampi,fenjera,bez televizije,telefona i drugih tehnickih pomagala.Pa se podsjetis tih ruku,koje te vode do skole i stiskaju te da se ne izgubis ili ne daj Boze pobjegnes od susreta sa necim novim,pitomijim i kulturnijim nego je to bila “divljina” Gozulja. Ruke i oci pamtim od tog heroja,moje svjetlane,koji je omogucio sestri i meni da zavrsimo one skole koje smo zeljeli.Majci smo uzvratili redovnim studiranjem i tituliranjem naseg poziva.Uvijek se pitamo,da li smo mogli dati vise?Kad je prerano umrla 1978 godine ostali smo uskraceni za ljubav,tople rijeci i brigu.Nasa djeca su ostala “osakacena” za ljubav koju mogu pruziti samo nene i nane svojim unucima. Nura,moj “ocinji vid”,moja svjetlost! (Tekst – Nur moje svjetlosti)

O majci i piti: U mojim sjećanjima na djetinstvo ostale su slike moje majke kako priprema pitu.U tim slikama dominantno mjesto imaju sinija i oklagija.Na siniji se formira jufka,pa se ne bez razloga u narodu kaže:”Kakva jufka,takva i pita.”Jufka mora biti tanka kao “svileni papir” i da nije popucala.Rubovi jufke koji su ostali “debeli” pažljivo se odrežu i mogu poslužiti za pitice ili peksimete/uštipke/. Oblikovanje pite se odvijalo po želji ukućana.Neko je volio pitu u gužve,neko u frkove/zvrkove/,neko u kvadrate ili rombove.Majka je svima željela ugoditi. Različiti oblici su tražili više vremena.Pečene su pite po želji:zeljanica,sirnica,buredžici,maslenica,krompiruša,tikvara. Aroma je bila tako jaka da smo mi ukućani dobijali miris pite.Majka je već bila umorna ali i sretna da je “ugodila” ukućanima.Svu svoju ljubav prema nama je prenijela na tijesto i modelirala ga onako kako to samo ljubav može uraditi.Tako su nastali naši ukusi.Ne možemo zaboraviti ljubav da se zadovolji naša potreba za jelom i u svojim sjećanjima ostale su slike mirisa pite,ruku koje vole,osmjeha naše majke i zadovoljstva da su ukućani sretni porodičnom idilom. Nikad više majkine pite!

Ovim tekstom želim da se čitatelji podsjete pita svojih majki.To je i prilika da osvježe uspomene na bezbrižno djetinstvo i zadovoljstvo sretnog familijarnog života,sa svojom majkom,na svome “topraku” i svome ognjištu. (Tekst – Pita moje majke)

Mito: Prelistavajući i prečitavajući Kemine tekstove postao sam svjesniji koliko blago je tu sakriveno, koliko bi toga otišlo u zaborav da nam Kemo to nije ispričao. Zato poštovani čitaoče uđi u riznicu našeg, narodnog blaga napisanog od Keme, Halida, Muniba, Esada, Ante, Faruka, Emine, Mite i ostalih. Uđi i sjeti se djetinstva, sjeti se topraka, rahmetli roditelja, dede, nene, sjeti se doma – odžaka.

Ovim skromnim prilogom poželimo profesoru Kemi dug i zdrav život zajedno sa najmilijima, puno novih tekstova o “starim” danima, o mahali, ljudima. Puno je toga nenapisanog, pohiti polako profesore, kaži nam nedorečeno.

S hajrom i berićetom, ljubusaci.com