Izvir-voda izvirala
ispod pana šimširova,
kroz baščicu proticala,
u bunar se salivala.
Viš bunara kafez stoji,
u kafezu lipa Emma.
Za to čuli Sarajlije,
zlatne kjuće sakovali —
otvoraše, ne mogoše.
Za to čuli Trebinjani,
zlatne kjuće sakovali,
otvoraše, ne mogoše.
Za to čuli Ljubušani,
zlatne kjuće sakovali,
otvoraše, ne mogoše.
Za to čuli Mostarani,
zlatne kjuće sakovali,
otvaraše, otvoriše
i jamiše lipu Emmu.
( Hatidža Sirćo Čerić – selo Džerdina kod Turgutlua)
Biografija pjevačice(kazivačice) narodne pjesme:
Sirćo Hatidža, kći Ahmet-čauša Sirće, rođena je u Mostaru godine 1887. Kad joj je bilo 40 dana iselili su joj se roditelji u Tursku, u selo Džerdinu kod Turgutlua. Džerdina je mješovito selo, ali je velika većina Bošnjaka. Čak su im i hodže bivale rodom iz Bosne.
Najviše ih je iz Ljubuškog, a onda iz Mostara, Trebinja i Nevesinja. Susjedno im je selo Halilbeyli. Hatidža se udavala dva puta: za Bračkovića. rodom Trebinjca, koji je poginuo u Balkanskom ratu, a drugi put za Omeragu Čerića, porijeklom Ljubušaka.
Pjesme mi je pjevala 31. 8. 1967. u Džerdini u magnetofon. Iako je bila vrlo stara i nemoćna, pjevala je neumorno. Nije umjela kazivati pjesme. Bilo je poveliko društvo na divanhani, gdje nam je pjevala,
a pomagala joj je i kći, gdje bi Hatidža posustala ili se pomela. Gotovo da je slijepa, a nije nikako dozvolila da je fotografiram ili, kako to naši iseljenici reknu, da joj »uzmem resum«, jer je to grehota. Kad sam je pitao kako se zove jezik kojim mi razgovaramo, rekla je: »Naši dede govorili bosanski, a mi reknemo bošnjački«. Netko je u društvu rekao, kad sam ih pitao kad misle da će im djeca znati samo turski govoriti: »Neće naša djeca zaboravit bošnjački do kijameta. Mi ji najprije naučimo bošnjački pa onda turski«.
Ona je slušala narodne pjesme od iseljenika koji su se prije njezina rođenja doselili u Džerdinu, ali i od onih koji su kasnije dolazili. Pjesme koje spominju hadži-Jusufagu Eficu su mogle nastati poslije njezina rođenja i donosili su ih kasniji doseljenici.
Karakteristična je pjesma »Ćutahija, najviša planino«. u kojoj je ispjevana u duhu naše narodne pjesme (i teksta i kajde) žalba za starom domovinom, presađena u turski ambijent. Kutahya (Ćutahija) je grad u Anadolu, u kojem živi mnogo Bošnjaka (čak im je Bošnjak i narodni poslanik u Turskom parlamentu), a Adapazar je također grad u Anadolu s velikom većinom Bošnjaka, osobito u okolnim selima. Kad je otpjevala stih, »Naša Bosno. naše vel’ko dobro«, tako je othuknula sa dna srca da su mi se srsi nadigli.
iz knjige “Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovjedne pjesme bosanskohercegovačkih Muslimana”; Alija Nametak; Sarajevo: vlastita naklada, 1970.
vrelo: sevdalinke.com
Bosnjaci Hercegovine