Za velike uspjehe u liječenju travama Sado treba zahvaliti i vanrednom poznavanju
bolesnika.Gledao je mnogo šire od običnog travara,a i znao je mnogo više.Zato je
njegova dijagnostika u većine pacijenata bila pouzdana.Pored velikog znanja,Sado je
imao i neki poseban dar,neko <posebno čulo>za dijagnostiku.O tome je jednom novinaru
1928.godine rekao :” …Tu treba dubokog posmatranja bolesnika,treba ući u njegovu
dušu i pokrenuti na rad jedno unutarnje osjetilo ,koje kanda sjedi više u srcu,nego
u moždanima i nameće se razumu kao neodoljiva slutnja koju je lakše osjetiti nego li
opisati.”…
Sado je crpio dijagnozu iz anamneze (kazivanja),inspekcije i palpacije
bolesnika.Pomno je pratio njegovo izlaganje,pokrete,mimiku,reakcije,redovno palpirao
puls….Nije potcjenjivao nijedan podatak,simptom ili znak,ako ga je mogao koristiti
u dijagnostici i liječenju.Jednostavan,staložen,autoritativan,jasan i neposredan u
kontaktu,ulivao je nadu bolesnicima,bez obzira na njihovo porijeklo,socijalno stanje
i nivo obrazovanja.Pred njegovom ambulantom na Žabljaku su se mogli susresti
pacijenti svih boja i uzrasta,iz svih društvenih slojeva,iz svih krajeva Kraljevine
i sa svih kontinenata.
U vrijeme njegove najveće popularnosti 1928.godine najviše su mu dolazili
Dalmatinci. Sado je zapazio da Dalmatinci,za razliku od Hercegovaca,traže lijeka u
početnoj fazi bolesti i svjesniji su njenih štetnih posljedica.Na stvaranju Sadinog
lika narodnog ljekara čudesnih sposobnosti uticali i česti napisi i rasprave u
splitskim novinama.Tvrdilo se da je vidovit,da poznaje telepatiju,da je čarobnjak
<koji liči sve>.Splićani su dolazili i u vrijeme kritika Sadinog liječenja koje su
poticale od splitskih ljekara sa osjetno smanjenom klijentelom.Tada su u Splitu o Sadi sve znali,kao da je bio njihov sugrađanin.Znao je to i jedan
daroviti muzičar,Ivo Tijardović,rođeni Splićanin, kome je 1928.godine sinula ideja
da to prenese u svoje slavno muzičko djelo-operetu “Spli'ski akvarel”.”Spli'ski akvarel” ima tri čina i traje oko tri sata.Meštar ga je posvetio splitskom
“malomen puku” ,kako on kaže, pravom autoru ovog djela.Opereta je prožeta
autentičnim dalmatinskim melosom i prepuna živopisnih slika iz splitske
svakodnevnice i života malih ljudi,dalmatinskih težaka.Lica u opereti su barba Toma Sale,hipohondrična Jovana,njegova žena,Marica,njihova
jedinica,Tonči,Perina,Lešandro,Zenzo,Mikula ribar,Johnny i Willy,podoficiri američke
flote ( tada je u Splitu bila usidrena američka flota,o.a.),neki Fanat,Salko
Saliković,čudotvorni liječnik,jedan strašljivi Trogiranin,Pera,gazda <čovek iz Srema
< i Sveti Duje.Salko Saliković,čudotvorni liječnik,je narodni ljekar Sadik Sadiković iz
Ljubuškog.Radnja iz drugog čina odvija se u potpunosti u Sadinoj kući u ljubuškoj
Bešir mahali.Lešandro savjetuje Jovani,ženi Tominoj ,>teškoj bolesnici>,da sebi
traži lijeka kod čudotvorca Salke Salikovića i odvozi je svojom <fordušom>u
Ljubuški.U čekaonici ,su se sreli Toma,Jovana i Marica,zabrinuti kako će se vratiti
u Split,jer Lešandro stalno ucjenjuje.Salko čudotvorac daje svima čudotvorne
lijekove.Među pacijentima je i bogati sremski gazda Pera koji je bacio oko na lijepu
Maricu…Prva izvedba 1928.godine nije bila osobito uspješna.Reprize ,uz scenske
modernizacije postajale su sve popularnije tako da je <Spli'ski akvarel> danas
vrhunsko operetno djelo.Mnogi misle da je drugi čin najveseliji,ako ne najbolji dio
operete.Sado je prikazan kao orijentalni mag koji savjetuje i dijeli lijekove sa
čudotvornim efektima…Ljubušacima je svakako imponiralo kad su saznali da je njihov Sado jedan od glavnih
aktera te vrhunske operete.Ali,ubrzo su <pale> i prve zamjerke da lik Sadin nije
prikazan u pravom svijetlu.Naime,lik tako čuvenog narodnog ljekara iz susjednog
hercegovačkog grada nije dopustivo svoditi na nivo istočnjačkog čudotvorca,niti je
primjereno njegovu ambulantu prikazivati kao mjesto carske raskoši.Sado je mnogo
pomogao ljudima,u prvom redu,svojim znanjem i darom,nikako čudotvornim lijekovima.U
<Novom Beharu <iz 1930.godine,Alija Nametak piše:> Mi se nećemo upuštati u ocjenu ovog djela ni s književnog,ni s muzičkog
stanovišta,nego je tek jedna stvar koju ne možemo šutke mimoići.U današnje
doba,doba neiskazane bijede i materijalnog stradanja jadnog i napaćenog ljubuškog
muslimanskog stanovništva, neukusno je iznositi u literarnom djelu carsko rimski
razvratni život ,polugole balerine,evnuhe i slične nemoguće rekvizite
literata-putnika po istoku.Kad je već g.Tijardović oglašen kao kompozitor pučkog
života,mogao je biti pravedan,pa i u drugom činu umjesto raskoši iznijeti <bokun
mižerije> našeg života,a to mu nije bilo teško,jer između Ljubuškog i Splita nema
Kineskog zida.>Ipak,Meštru ostaje iskrena zahvalnost što je u svom remek djelu sačuvao spomen na
jednog velikog narodnog ljekara poniklog u žabljačkoj Bešir mahali.