Godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara: Ovdje se umire da bi se živjelo

Mehmedalija Mak Dizdar rođen je na današnji dan 1917. godine u hercegovačkom gradiću Stocu. Kao dječak odlazi na školovanje u Sarajevo.

Prije svoga punoljetstva pripada naprednom socijalnom pokretu i ulazi u profesionalno novinarstvo. Sa 19 godina objavljuje svoju prvu poetsku zbirku, “Vidovopoljska noć”, u štampariji prepolovljenu od državne cenzure.

Kako piše Historija.ba, odmah početkom Drugog svjetskog rata njemačko-ustaška okupatorska vlast uskraćuje mu mogućnost javnog djelovanja, a on se priključuje ilegalnom oslobodilačkom pokretu. Pred sami kraj rata, neuspješna policijska potjera za Makom i njegovim starijim bratom Hamidom, takođe pripadnikom pokreta otpora, završava zvjerskim premlaćivanjem trećeg brata i odvođenjem u logor Jasenovac, smrt majke i najmlađe sestre. Mak se nikada nije oporavio od ovog zločina, noseći stradanje svoje porodice kao vlastiti grijeh, kao bolest i tešku ranu do kraja svoga života.

Nakon rata, u socijalističkoj Jugoslaviji, najprije se, veoma uspješno, vratio novinarstvu. Potom, po odluci vlasti, osniva “Seljačku knjigu”, izdavačku kuću za prosvjećivanje širokih narodnih masa. Ta mala Makova kuća ubrzo prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednog od najvećih i najznačajnijih izdavača na Balkanu.

Nesklon socijalističkoj dogmatici i socrealističkoj estetici, pisanju panegirika novim vladarima, kao pjesnik ponovo progovara tek 1954. godine. Iako glavni urednik moćnog izdavača, u vlastitom izdanju štampa malu plaketu, poemu “Plivačica” koja je, uz još nekoliko paralelnih pjesničkih pojava u zemlji, hametice ove prostore uvela u umjetnost Evrope i Svijeta. Kako se i “Narodna prosvjeta” “otela”, učinila opasne i neoprostive pomake u odnosu na kontroliranu i doziranu izdavačku praksu, vlast je ukida. Mak posljednje dvije decenije života nikada nije dobio stalno i adekvatno zaposlenje. Sa porodicom živi uglavnom na granici siromaštva. No, njegovo je stvaralaštvo sve bogatije i plodonosnije. Objavljuje niz novih poetskih zbirki i naučnih radova iz oblasti početaka bosanske pismenosti i književnosti.

Zbirka “Kameni spavač”, objavljena 1966. godine, vrhunac je Makova stvaralaštva i jedan od najznačajnijih događaja u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji. No, da se radi i o djelu sa dubokim političkim korijenima, porukama i mogućim posljedicama, prvi su prepoznali baš neprijetelji onoga što je Mak otkrivao, argumentirao i zagovarao. “Kameni spavač” namah je od njih, ispravno, protumačen kao silan podstrek i temelj u elaboriranju i dokazivanju bosanskohercegovačkog historijskog i duhovnog identiteta, autohtone bosanske historije, državnosti, prava na prošlost i budućnost. Pojava epohalnog Makova djela, “Starih bosanskih tekstova”, antologije srednjovjekovne bosanske pismenosti, sa još bjelodanijim i istaknutijim probosanskim kontekstom dolilo je ulje na lomaču koja je odvajkada žarila i još gori za paljevinu zemlje Bosne.

Ostavši bez ikakve zaštite i pomoći u odbrani svoga djela i života, Mak Dizdar postaje žrtvom specijalnog rata što ga protiv njega vodi politička i intelektualna velikosrpska mafija u Beogradu i Sarajevu, sve do njegovog doslovnog, precizno programiranog i znalački izdizajniranog fizičkog nestanka.

Mak je, u godini svoje smrti, objavio poetsku zbirku “Modra rijeka”, sa istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala “evropskom pjesmom”.

Pjesnički opus Maka Dizdara je širok, a u nastavku pročitajte Uspavanku, jedno od njegovih mnogobrojnih poetskih djela.

Kako si nježan i krhak

I kako si lijep i čist

Kao svako dijete kad se rodi

Kosa ti je zasvilila i orosila

Kao lišće mlade stabljike u aprilu

 

Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen

Ruke kao plavi nagovještaj zore

Noge o jadnice kao da i nemaš

 

To su dva ljiljana samo za tetošenje

Pa kako ćeš u svijet poći tako sitan

Kako nezaštićen

Nikad se zbog toga nećemo rastati mili

Nikad se nećemo rastati

Nikada tijelu mog tijela

 

Dušo moje duše

Nikada

Znam

Ti ćeš me nositi u srcu

Jer sam ti srce i sve oko srca dala

Ti ćeš me nositi dokle god budeš

 

Pozdravljao rađanje dana

I javljanje zvijezda

Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja

 

I žalio padanje lišća

Ti ćes živjeti i kad ti se oči sklope

Živjet ćeš u svojoj djeci

U tvojoj djeci i djeci njihove djece

 

Živjet ćeš

 

Živjeti

Znaće se da smo bili trenuci trajanja

Zrnce u pijesku na sprudu

Varnica u ognju

Vlat u travi

Vječnosti

 

Kako si

Nježan i krhak

A treba da živiš

 

Treba da živiš medj ljudima a riječi nemaš

 

Treba da živiš medj vucima a zuba nemaš

 

A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka

Vuka i čovjeka

Ruke su tvoje plavi doživi zore

A njima valja da se hvataš u koštac

 

Da dijeliš bojeve na razmirjima

Sa zmijskim čudima u kojima živi azdahaka

Zato nek rastu brzo

Nek rastu i jačaju brže

 

Noge su tvoje dva nježna ljiljana za tetošenje

Al’ ja cu te pitati rosom sa mog najljepšeg cvijeta

Ja cu ti pričati najljepsu priču

Ovog i onoga svijeta

Da budeš spreman za snove

Za pletisanke i nesanice

U srcu tijesnih krugova

U trnju dugih

Drumova

 

Usta su tvoja mladi pupoljci

Hraniću te vodicom iz kljuna laste

Da ozubatiš za kletvu na zlotvora

Da progućeš za dobrodušna namjernika

U životu treba mudro da šutiš

 

Al’ riječ ako rekneš

 

Neka bude teška kao svaka istina

Neka bude rečena za čovjeka

 

Došao si ovdje

Gdje je najnezahvalnije bilo doći

Ovdje gdje je najludje bilo stići

Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo naići

Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo

Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo

Ovdje se umire da bi se živjelo

 

Sada je kraj pjesme

Sada je moje slovo cijelo

Paji

Baji

Nikada se nećemo rastati mili

Nikada tijelu moga tijela

Nikada dušo moje duše

Nikada

Jer treba

Da život produžiš

 

Život na zemlji valja da produžiš

1326 Posjeta 3 Posjeta danas