U djetinjstvima svih nas koji smo odrastali tokom osamdesetih godina prošloga vijeka, najgora i nezamisliva stvar bila je – ne navijati za Velež. Zapravo, vjerovalo se da za Rođene ne navijaju samo oni kojima je dato da žive u tom dalekom, nevažnom svijetu što se prostirao izvan nekoliko glavnih gradskih ulica. Čime nas je to Velež toliko zadužio pa da ljubav prema njemu bude skoro neizostavan dio porodičnog naslijeđa, niko od nas nije razbijao glavu, niti smo ikada do rata posumnjali da ta ljubav može biti lažna kao što je, brzo će se ispostaviti, lažno bilo cijelo naše djetinjstvo zasnovano na utopijskoj ideji bratstva i jedinstva. Pojavila se, istina, tamo negdje početkom Mundijala u Italiji i maglovita ideja o tome da će se Jugoslavija jednoga dana možda raspasti, ali da će se u Mostaru uskoro početi navijati za neki drugi fudbalski klub osim Veleža – to niko od nas ni u snu nije mogao naslutiti.
Ali, čudne su životne amplitude. U jednom epohalnom trenutku igraš najljepši fudbal u zemlji od dvadeset dva miliona stanovnika, dva puta osvojiš kup i tri puta budeš drugi, a već u narednom politika ti otme svu klupsku imovinu, protjera te sa Gradskog stadiona i ispadneš iz lige u državi koja broji, brat bratu, tri i pol miliona ljudi. I zaista, ono što je Velež preživio od početka devedesetih na ovamo bilo bi kobno za većinu sportskih kolektiva na svijetu, ali Velež je, sada je barem svakom jasno, mnogo više od toga – to nije samo klub jakog identiteta, klub ulice, raje, običnih ljudi, radničke klase, nego je to, prije svega, klub koji je proizašao iz stvarnog duha ovoga grada i nestat će ga onda kad nestane negdšanjeg Mostara, a s njim i nas koji ga se sjećamo.
Ispričati priču o Veležovim devedesetim nije nimalo lako, jer je to, na mnogo načina, i priča o svima nama. U vrijeme kada se na grad spuštao mrak, a naše oči s mukom se na njega privikavale, fudbal je postao posljednja stvar na koju se moglo misliti. Svijet u kojem smo odrastali raspadao se poput životinjske lešine na cesti za Jadran, a iza njega su ostajali gradski parkovi pretvoreni u hareme i groblja kao zalog nekim našim novim historijama. Rat će potrajati toliko dugo da će nam u jednom trenutku postati udobno u vlastitoj nesreći, jer ćemo biti umorni od stalnog preživljavanja i od potrebe da o svakom nadolazećem času mislimo kao o dalekoj, neizvjesnoj budućnosti. U toj općoj pogibelji bilo je i onih koji su do posljednjeg časa najiskrenije vjerovali da ih od smrti može sačuvati samo njihova zvijezda zaštitnica – ona koja ponosito sija na Veležovom grbu, s fudbalskom loptom u sredini i godinom njegovog osnivanja ispod nje.
Uskoro će nam svima postati jasno da se više nikada neće ponoviti Marakana 1981. i Stadion JNA 1986., kada je – barem tako kaže jedna urbana legenda – broj stanovnika Mostara na tribinama ova dva beogradska stadiona bio veći od broja onih koji su ostali kod kuće ili pak ono vrijeme u kojem su samo Velež i Bijelo dugme imali fanove u svakoj jugoslavenskoj mahali. U međuvremenu, shvatit ćemo i to da je fudbal jedan od načina da se sačuvaju navike i osvježe vlastita sjećanja, pa ćemo na Veležove poslijeratne utakmice odlaziti u nadi da ćemo time i nas i našu prošlost spasiti od zaborava. Eto, baš iz tog vremena datira i onaj tupi, neugodni osjećaj otuđenosti koji se u ovoj priči prvi puta pojavio odlaskom na stadion u Vrapčiće, a dodatno se produbio spoznajom da Pod Bijelim Brijegom nastupa neki drugi tim, koji s Veležom nema nikakvih dodirnih tačaka – kao da se radi o nekom drugom gradu, o nekoj drugoj zemlji, o nekom drugom, paralelnom svemiru.
No, usprkos svemu, oni pravi, istinski navijači nikada nisu prestali čekati da se uz lijevu aut-liniju stadiona u Vrapčićima pojavi neki novi Semir Tuce ili da na suprotnoj strani terena neki golobradi klinac počne driblati kao Sejo Kajtaz, iako su i sami znali da je šansa za takvo nešto manja od šanse da dobiju na lutriji. Već dvadedset i kusur godina, i po kiši, i po vjetru, oni sjede na tribinama i snajperski precizno nišane svaki dribling, svaki dodir s loptom, svaku kretnju, ne želeći ni po koju cijenu propustiti taj mitski trenutak kojim će započeti neka nova fudbalska historija u ovom dijelu svijeta. Njihova nada je nada generacije koja će se jednoga dana sjećati utakmica sa Slogom iz Siminog Hana i Orašjem kao što se ova priča sjeća utkamica s Vitošom, Heartsom ili Borusijom Dortmund. Negdje između te dvije krajnosti zaglavili su se svi nedočekani fudbalski heroji današnjih djetinjstava, ali i sudbina ovoga grada, svi naši rođeni i nerođeni životi, sve naše odživljene i neodživljene sudbine.
Zbog devedesetih, naše sjećanje na osamdesete tužnije je nego što bi trebalo biti. Mostar je tada imao budućnost, imao je snove koje je trebalo odživjeti, a da nije bilo kako je bilo, Velež bi do danas barem još jednom uzeo Kup maršala, a možda i toliko željenu titulu prvaka. U zemlji gdje je sve, pa i fudbal, u funkciji suicidalnih političkih projekata, Mostar je danas grad bez sadašnjosti, grad permanentne prošlosti, koja ima dva lica, dvije historije, dva fudbalska kluba. Za sve nas, koji smo odrastali u osamdesetima i koji smo preživjeli sve mostarske ratove, bez obzira da li smo u međuvremenu transformisali svoj navijački identitet ili ne, prvi mart 2000. godine ostat će upisan kao najvažniji datum u poslijeratnoj fudbalskoj historiji. Tog dana na Koševu ispratili smo devedesete i uz stisak ruke jedni drugima poželjeli ono što je svojevremeno nekoj svojoj nesretnoj ljubavi poželio Miladin Šobić: sunce tebi, sunce meni / tebi jedan, meni drugi put.
Tacno.net, piše Elvedin Nezirović