Priča prva. Početak sedamdesetih. Mjesto radnje Veliki park u Sarajevu.
Kao da sam osjećao da sa spuštanjem mraka trebam prestati da se sankam u Velikom parku. Velika većina djece je otišla kući, a ja sam ostao da se još jednom spustim sa vrha parka. Da još jednom isprobam ove nove sanke. I spustio sam se, ali do prve klupe, sa bočne strane. Strašan udarac glavom u klupu i momentalni ogromni otok iznad desnog oka. Srećom, tu je bio neki čovjek, podigao me sa zemlje i pomogao mi da odem do Hitne pomoći koja je tada bila u Vrazovoj ulici. Iz Vrazove sam hitno transportovan vozilom Hitne pomoći na Očnu kliniku. Cijelo vrijeme je taj čovjek bio sa mnom. Srećom, nije bilo oštećenja oka a imao sam sreću da je udarac bio samo nekoliko milimetara od sljepočnice. Kada smo se vraćali kući rekao sam:
- Hvala vam čiko, niste trebali, mogao sam ja i sam.
- Neka mali, pazi šta ćeš sada roditeljima reći.
- Uh kad me vide ovakvog, ne ginu mi batine.
- Neće ne brini se, ima da budu sretni što je sve prošlo bez posljedica.
- Hvala vam čiko.
- Ništa sine, drago mi je da sam pomogao, pa imam i ja djecu!
Priča druga. Godina 1982. Mjesto radnje autobusko stajalište Zemun.
- Šta mislis da svratimo još na kafu, imamo još fore do 22 sata? – rekao sam drugu koji je sa mnom bio na odsluženju vojnog roka.
- Hajmo vala uranili smo sa povratkom. Imamo još čitav sat a autobusi za Batajnicu idu svakih 20 minuta.
Ušli smo u neki objekat u blizini stajališta. Možda je izgledao i malo preluksuzno za naše vojničke novčanike ali biće za kafe sigurno.
- Šta pijete momci- upita nas ljubazno konobar.
- Može dvije kafe.
- Može naravno.
Dok smo ispijali kafe i pušili sarajevsku Drinu koja nas je podsjećala na naš rodni grad, prišao nam je neki čovjek sa pitanjem:
- Momci jeste li gladni?
- Ma nismo druže hvala vam, jeli smo nešto u gradu.
- Kakva ste vi vojska ako nije gladna?
- Hahahaha pa eto plavci, protivavionska artiljerija.
- Evo vam po jelovnik, izaberite nešto čestito da pojedete i nemojte štediti, uzmite šta god vam se svidi, ja častim.
- Ma ne treba druže, nismo mi gladni.
- Šta bre niste, vidi kako ste mršavi? Uzmite nešto nemoj da vam ja biram! Ova „Karađorđeva“ vam je odlična, uzmite to.
I uzeli smo baš tu. Jedva je stala na tanjir. Na polasku smo prišli čovjeku koji je sam sjedio za stolom da mu se zahvalimo.
- Hvala vam puno, baš je bila sjajna šnicla.
- Ma ništa bre. Imam i ja sina u vojsci. Valjda će i njega neko ovako pripaziti. Sretno momci!
Priča treća. Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Bosna i Hercegovina.
Parlamentarci koje je birao narod, ljudi kojima je narod obezbjedio dobra primanja i sve moguće i nemoguće povlastice, nisu usvojili amandman koji bi novčano pomogao školovanje i razvoj djece sa autizmom. Amandmanom je zatraženo samo 200.000 KM. Otprilike kao cijena jednog automobila člana predsjedništva BiH ili automobila čak i nekog od poslanika u Predstavničkom domu. Samo roditelji djece sa autizmom znaju šta preživljavaju i kako se bore. Ali to naše poslanike koje su možda i ti roditelji izabrali, ne dotiče. Važnije je imati novce za skupocjene automobile i sav luksuz na koji su navikli.
Pitaju me kako se živi s autizmom? Tako što dijete ne dobije ni jednu pozivnicu za rođendan, ikad. Ali i tako što uživa da gleda grane koje njiše vetar i što pjeva glasno na sred ulice i baš je briga za sve.
Jaime Fortier
Roditelji ove djece će se odreći svega da pomognu svojoj djeci. A vi se ne možete odreći vrijednosti jednog automobila?
Sram vas bilo.
Imate li vi djecu?
I savjest?
Tacno.net, piše Zvonimir Nikolić