Za 40 godina austrijske uprave preko 80 % muslimana bilo je nepismeno . Kroz to
vrijeme oni su uporno zadržavali osnovni sistem školovanja naslijeđen iz
osmanskog perioda sa mektebima-školama za osnovno vjersko obrazovanje ,
ruždijama-školama za činovnička zvanja i medresama-školama za vjeroučitelje .
Dok su drugi narodi u našoj zemlji prihvatili moderno školovanje , muslimani su
ga ignorirali uvjereni da samo tako mogu sačuvati svoj identitet .
Odbojan stav prema državnim školama i veliku obrazovnu zaostalost muslimana do 1900.
godine potvrđuju ovi podaci :
-u školskoj godini 1899/1900. u 293 osnovne škole bilo je upisano svega 4.886
muslimanske djece , od toga samo 12 djevojčica ;
-u sarajevskoj državnoj gimnaziji 1879. godine bio je samo jedan musliman ;
-u mostarskoj gimnaziji 1893. godine , od 65 učenika bilo je osam muslimana . ( 1 )
U suočavanju s novim vremenom postepeno i vrlo sporo je sazrijevalo uvjerenje da
je za privredni i kulturni napredak muslimana od presudnog značaja školovanje u
srednjim i visokim školama . Jedan od osnovnih uvjeta bio je materijalna
neovisnost đaka i studenata od austrijske uprave koja bi se mogla postići
stvaranjem vlastitog fonda . Mnoge povode za to nudila je svakodnevnica , a
jedan je posebno pokazao koliko je to uvjerenje bilo na mjestu . Naime , za
školovanje naših studenata Zemaljska vlada je osnovala u Beču 1899. godine
Institut za bosanskohercegovačke visokoškolce . Preko tog Instituta , ona im je
pomagala da lakše prebrode materijalne teškoće u studiranju , ali im je nametala
strogu kontrolu u političkom djelovanju . Cilj režima bio je da se od naših
intelektualaca ( < akademičara > ) stvori budući lojalan birokratski kadar u
duhu pretenzija austrijske politike . Kad su se neki studenti pobunili protiv
tako rigorozne kontrole i nametnutog sluganskog položaja , ostali su bez
stipendija , prava na dalji boravak u konviktu i drugih olakšica .
Na sastanku nekoliko uglednih Bošnjaka u jednoj maloj prizemnoj kafani u
Sarajevu u zimu 1901/1902. godine , poslije burne debate , nikla je zamisao o
osnivanju jednog đačkog potpornog društva . Bili su prisutni Riza-beg
Kapetanović , Omer ef. Muftić , Hamdibeg Mutevelić , Mehmed ef. Berberović ,
Salih ef. Aličehić , Hilmi ef. Muhibić , Izet ef. Pertev , Ibrahim ef. Topić ,
Hajdar ef. Fazlagić i Ešref ef. Uzunić . Kako piše Hamid Svrzo deset godina
kasnije , < ni sami nijesu znali da će na tom predvečernjem sastanku da vaskrsne
jedna epohalna misao , da će taj sastanak biti neposredni potstjecaj najhumanije
i najkulturnije misli , što smo je igda imali-misli < Gajreta > .
Na tom sastanku su se skupljali prilozi za neke isključene učenike koji su
izgubili stipendiju . Uz svaki dati prilog Riza-beg Ljubušak bi povikao iz sveg
grla : > gajret braćo , ako Boga znate , gajret ! ( gajret ar.-pomoć ) .
Prisutni su se složili da je riječ < gajret > koju je Riza-beg spontano
ponavljao pravo ime za buduće društvo . Jedan od prisutnih je Riza-begu na
njegovo traženje kao nagradu otpjevao sevdalinku < Ej , vjetar duše , a katmer
miriše >.
Poslije opsežnih priprema 20. februara 1903. godine u Sarajevu je osnovan <
Gajret >-društvo za potpomaganje đaka muslimana iz Bosne i Hercegovine , koji
uče na srednjim i višim školama u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj
monarhiji . Za predsjednika je izabran Safvet beg Bašagić , a jedan od članova
Glavnog odbora bio je Riza-beg Ljubušak . ( 2-5 )
U pjesmi koju je napisao na dan osnivanja < Gajreta > Riza-beg upozorava da su
prošli dani višestoljetnog ratovanja i da slijedi novi život muslimana u miru i
raskošnom svijetu znanja i nauke :
Pjesmo moja posestrimo mila ,
Podigni se na lagana krila ,
Prođi širom mile Herceg-Bosne .
Cvijetna polja i livade rosne ,
Svoju braću redom proslijedi ,
Ni kolibe sitne ne poštedi ,
Već u srca junačka zaviri .
Nek se < Gajret > sa gajretom širi ,
Riječ je stara i d'jete je znade :
< Skladna braća nove dvore grade > !
Biće možda putem koja grana ,
Bit će trnja , a bit đulistana ;
Ali bratska srca kad se slože ,
Većoj sili odoljet’ se može .
C'jelom sv'jetu na ponos i diku
Musloman je stao na braniku .
Gdje mač sudi , a topovi gude ,
On je vazda bio prvi tude .
Nu vremena minula su stara ,
Stišala se jeka od handžara ;
Mjesto mača naukom se kiti ,
Oštrim perom u boj ljuti hiti .
< Traži nauk pa makar u Kini > ,
Svetac nam je reko u Medini .
Ilum cvijet je koji na v'jek cvate ;
Gajret braćo , ako Boga znate ,
Ne gledajte obješenih šaka ,
Zaista je nusret u Turaka !
Pjesmo moja posestrimo mila ,
Podigni se na lagana krila ,
Prođi širom mile Herceg-Bosne ,
Cvjetna polja i livade rosne ,
Svoju braću redom proslijedi ,
Ni kolibe sitne ne poštedi ,
Već u srca junačka zaviri .
Nek se < Gajret > sa gajretom širi ,
Pa se ne boj ni trnja ni grana ,
Gajretli su srca Muslomana ! ( 6 )
Reagiranja na pojavu < Gajreta > , naročito u provinciji , bila su povoljna . Iz
skoro svih kutaka naše zemlje počeli su pristizati novčani prilozi i riječi
nepodijeljene podrške .
Ljubuški gradonačelnik Mahmutaga Mahić samo deset dana poslije osnivanja uputio
je < Gajretu > brzojavni pozdrav :
Šaljem 7 utemeljitelja , a mislim biće ih još , nastojaću koliko mi sile dopuštaju .
Da Vam Bog plati za Vaš neumorni rad ! Mahsus selam . ( 7 )
Utemeljitelji < Gajreta > iz Ljubuškog 15. juna 1903. godine bili su : vitinski
begovi Kapetanovići ( Bećir-beg , Mehmed-Ali beg , Osman-beg , Zijabeg ) ,
posjednici Mehmed Konjhodžić i Arifaga Omerhodžić i gradonačelnik Mahmutaga
Mahić , zatim pjesnik Riza-beg Ljubušak i Šukri ef. Krehić , vjeroučitelj na
gimnaziji , koji su tada živjeli u Sarajevu . ( 8 )
Osnivanje < Gajreta < 1903. godine je početak korjenitog slamanja anahronih
shvatanja i trajnog opredjeljenja muslimana tekovinama zapadnoevropske kulture i
civilizacije .
U prvoj fazi rada do 1914. godine < Gajret < je potpuno ili djelomično omogućio
školovanje preko 500 učenika na srednjim školama i fakultetima . Ali to je bio
samo jedan zrak svjetlosti u tami kobne muslimanske zaostalosti u obrazovanju
koja ih prati sve do danas . Pred početak Prvog svjetskog rata među ljekarima je
bilo samo osam muslimana , u srednjim školama u nastavi je radilo samo 17
profesora i stručnih učitelja ( osim vjeroučitelja ) , a u općim narodnim
osnovnim školama od ukupno 804 radilo je samo 98 učitelja i tri stručne
učiteljice islamske vjere . Od 44 advokata samo dva su bili muslimani .
U svom radu i djelovanju od 1903. do 1941. godine > Gajret > je imao dosta
uspona i padova , ali mu se ne može poreći značaj u školovanju i podizanju općeg
obrazovnog nivoa muslimana i stvaranju muslimanskih intelektualaca evropskog
profila . Aktivno učešće dijela intelektualaca i uglednih javnih radnika u <
Gajretu > je svjedočanstvo pozitivne evolucije svijesti muslimana ka osjećanju
vlastite narodne bitnosti i pravih nacionalnih vrijednosti i interesa na
trnovitom putu kulturnog razvoja i materijalnog napretka . ( 9 , 10 )
HALID SADIKOVIĆ
Safvet beg Bašagić, predsjednik “Gajreta”