Na današnji dan 8. novembra 1987. u Sarajevu je preminuo Alija Nametak. Rođen u Mostaru 6. marta 1906. godine. Jedan od najsnažnijih predstavnika književnosti BiH.
Pisao je uglavnom novele koje je skupio u knjigama Bajram žrtava (1931), Dobri Bošnjani (1937), Ramazanske priče (1941), Za obraz (1942), Dan i Sunce (1944)…
Jedna od najljepših knjiga o mentalitetu bošnjačkog naroda, o njegovoj historiji, tradiciji i njegovim značajnim ljudima je „Sarajevski nekrologij“. Niko se nije tako ironično nasmijao slabostima svojih sunarodnjaka, a u isto vrijeme ih prikazao savršeno ljudski kao što je to uradio Nametak. “Sarajevski nekrologij” je studija karaktera vrhunske duhovitosti.
Čitajući to Nametkovo naznačajnije djelo, uz svu muku i smijeh, rađa se suosjećanje za sve historijske tragedije bošnjačkog naroda. „Sarajevski nekrologij“ je izdat posthumno 1994. godine u Zurichu u Švicarskoj, dok je na Bosnu i Hercegovinu vršena agresija, a nad Bošnjacima masovni zločini. Izdao ga je Bošnjački institut Adila Zulfikarpašića.
Premda ga neki nacionalno guraju među Hrvate, on to nikada nije bio. U „Sarajevskom nekrologiju“ on svoje sunarodnjake nacionalno tretira kao Bošnjake ili ih naziva dobrim Bošnjanima.
U vijeme rata, u NDH-u su mu nudili pozicije u vlasti. Ali, kad bi ga HDH vlast postavila na neku poziciju, on bi nakon par mjeseci bježao i predavao funkcije kome bi stigao. I pored svega, bježanje pred režimom NDH ga nije spasilo. Nakon oslobođenja 1945. osuđen je na na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet, pa je pušten 1954. godine.
Kad je bošnjački književnik Ahmed Muradbegović dobio pet godina prisilnog rada pred sudom časti nakon Drugog svjetskog rata, Alija je zapisao: „Prema njegovih pet godina zatvora, ja nisam trebao biti suđen ni pola godine, ali eto, nisam imao nikoga moćna koji bi se za mene zauzeo, a imao sam ljude na položajima koji su se takmičili koliko da budem više osuđen“.
Više od 20 godina Nametak je pauzirao sa književnim radom, jer mu je izlazak u javnost bila onemogućen.
Njegova vrhunska književnost bila je predmet otimačine od naših susjeda. U BiH mu tek predaju određenu pažnju. Oni koji znaju njegovu vrijednost zovu ga novovjekovnim Bašeskijom
Patria /O. S./
Dodatak:
Alijine sarajevske minijature :
Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka
Zapis o Omer efendiji Čohadžiću
Na prvi dan Bajrama, 3. februara navečer, umro je moj komšija Omer efendija Čohadžić. Bio je čestit čovjek, neženja, iako moj vršnjak, a stanovao je sa sestrom Zejnebom, također usidjelicom. Bio je pravnik u Narodnoj banci, a za vrijeme stare Jugoslavije bio je u političkoj službi – policija i srez. I za vrijeme NDH (kada ga nisam poznavao) lavirao je i pehlivanio, pa mu je ostala glava na ramenu i nije se, kako čujem, nikome zamjerio. Bio je praktičar musliman. Uz Ramazan bi uvijek klanjao teraviju, postio, a uz ostale mjesece bi rijetko došao u džamiju, ali je, uvjeren sam, kod kuće vršio sve vjerske obrede. I ovog Ramazana je svaku teraviju za mnom klanjao, i zikr činio, a klanjao je i jaciju uoči Bajrama i bajram-namaz sa mnom. Umro je iza jacije od srčane kapi. Bio je okratak, debeo, gurman i pušač strastven. Kad god sam na lijepu vremenu krenuo u Faletiće izjutra, zatekao bih njega za gradom u bašči Mušine kahve, kako puši, kahvu pije i seiri dolinu Miljacke.
Njegova me smrt veoma iznenadila i slučajno sam saznao za nju drugo jutro Bajrama, pa sam mu mogao biti na dženazi. A ni muezin mahalski ni nominalni imam Proho nisu znali za dženazu, pa nisu “stekli”.
Rahmetullahi alejhi!
(6.2.1965)