Teško će u BiH ikada izdobriti, račvast kolac ne ide u zemlju

Zdravlje me polako napušta. Ali to je priprema za povratak u vječnost i elhamdulillah. Vratili su se mnogi prije mene i svi će se vratiti. Najbitnije je da čovjek sačuva svoju dušu da je ne ukalja, ali ova dunjalučina vrlo je opasna. Stalno je čovjek u nekom iskušenju. Kazao je ovo na početku razgovora za “Dnevni avaz” hafiz Ismet ef. Spahić, dugogodišnji naibu-reis.

S hafizom Ismetom razgovaramo u njegovom skromnom domu u selu Puhovac kod Zenice. Pun mudrosti, svaka rečenica, što narod kaže, za “u kamen uklesati”. Govori mudro i razborito.

– Što je važno kada je čovjek vjernik i kada zna da je sve od Boga? Kada je bila rudarska katastrofa u Kaknju 1965. godine u jami Orasi, ja s ovim našim ljudima, pa oni kažu, gdje god ima vjere u kući, lahko nam je ući i reći da je taj i taj njihov nastradao. Svi kažu Bog je dao, Božije davanje. Tamo gdje nema vjere, hoće da nam dušu uzmu. Poslanik kaže čudna je stvar vjernik. Njemu je svaka stvar dobra. Ako ga pogodi iskušenje, on trpi. Ako ga pogodi dobro, on zahvali Bogu jer je to Božije dobro. I zato je vjernik nagodan u svakoj situaciji – pojašnjava hafiz.

Hafiz Spahić gazi devetu deceniju. U Puhovac je došao prije nekoliko dana. Izađe, pomalo prošeta, koliko može pomoću štapa.

Pričama iz prošlosti i po sjećanju, hafiz Ismet Spahić šalje poruke današnjim i političarima i imamima, ali i narodu. Pa se sjeti jedne priče iz 1948. Partizani, sjeća se, nasred sela prave konferenciju.

– Došao načelnik UDBA-e da zaplaši ljude, ima nekih i iz Komiteta. Završili i pitaju ima li neko nešto da pita. Kaže moj babo: “Imam ja. Vidite one kanate, ako neko uđe na kanate, a ne kaže ‘o, domaćine’, ja ću mu glavu skinuti. A, ako moja žena izađe s kanata otkrivena, i njoj ću glavu skinuti.” Tajac, niko ništa ne govori, kad komandir milicije kaže mom babi da mu se sutra javi. Bio je ramazan i babo ode da se javi. Kako je ulazio, policajac mu dade cigaretu i odmah je pripali. A babo nikada nije pušač bio. I povuče dim, sjeti se da je ramazan. Onda je babo skočio, zaprijetio komandiru. Niko ga više nikad nije pozvao. Kasnije ga je pitao komandir: “Bi li ti mene ubio onaj dan”, a babo mu je rekao: “Bih, za moj post i glavu skinuo.” Eto, to je bio moj babo, jedan karakter. A takvi su ljudi održali islam. Sreća je naša da je komunizam udario na takve ljude. Čvrste kao bedeme. Da je udario na nas, mekušce, pomeo bi nas – prisjeća se Spahić.

Prisjetio se hafiz i borbe za svoja prava prije pola stoljeća.

– Kad smo bili u medresi 7. razred, dolazi zabrana da se ide na fakultet. A mi smo bili buntovna generacija pa smo otišli u vjersku komisiju, u Izvršno vijeće, da tražimo svoja prava. Kažu, hoćemo da se medresa zatvori, ja rekoh, to je nepošteno. Radije je zatvorite nego da je uništavate ovako. Kažu, nećemo, ona će se sama zatvoriti. Ja kažem neće nikada i kažem im da zapišu moje ime i da ću završiti fakultet i biti hodža. I u Visokom dobijem poziv. Prvo nas napadaju pričom “te djeca nose ‘Preporod’ kroz čaršiju” te “džamije se otvaraju”. Kažem ja njima, ako nemate ništa više, eto vam zovite da me odmah vode u zatvor. Valjda ću, kada odležim zatvor, biti ravnopravan, jer sada nisam. Vama smeta što dijete nosi „Preporod“ ispod ruke, ako smo ravnopravni, što ga nema na trafici, čega se bojite? I još svašta sam im rekao. Niko mi ne odgovara. Navečer meni Sulejman Žilić, otac advokata Ahmeda Žilića, dođe na vrata. I kaže mi tad rahmetli Sulejman, rekao mi je sekretar da te moramo čuvati jer si prepošteno dijete, ali ćete ovi vuci pojesti – pripovijeda hafiz Spahić.

Svoju priču uporedio je s današnjim stanjem duha i vjere kod većine.

– Nismo se mi plašili nikoga i ničega osim Boga. To ti je čovjek. Čudan. Kada ga više stežeš, on se više bori i sve je otporniji. A danas niko ništa ne steže i malo su ljudi olabavili – dijagnosticirao je ef. Spahić.

Na vijestima gleda i šta se događa u BiH s migrantskom krizom. 

Na pitanje hoće li u BiH ikada izdobriti i kako on vidi trenutnu situaciju u našoj zemlji, kaže:

– Teško. Davno su ljudi rekli “račvast kolac ne ide u zemlju”. A kod nas imaju tri račve, teško ga je zabiti u zemlju. Teško se mogu dogovoriti. Jer imaš dosta prodanih duša. Kad nemaš jaku policiju i vojsku, teško ćeš išta drugo imati. A mi to ne možemo imati jako, nažalost. Svaki kanton kod nas kao posebna država. Imaju svoju vladu, ministre, premijera…

– Hvala Allahu, dž. š., milijardu puta, treba čovjek biti zadovoljan. Ovdje čovjek čuje i pijetla i ptice. Kaže, kad pijetao pjeva, on vidi meleka. A kad magarac reve, on vidi šejtana. U Sarajevu smo i zbog doktora i svega. Moj doktor je Bakir Serdarević. On je prvo čovjek, pa onda doktor. A vidim da je dr. Ismet Gavrankapetanović postao direktor Opće bolnice. On je lijep momak i veliki stručnjak – kaže hafiz Spahić.

Hafiz Ismet Spahić kaže da, ako nema dobrih ljudi na zemlji, ima pod zemljom.  

– Kad ideš uz Kovače, ima blizu ceste mezar hafiza Žutog. E, taj čovjek je bio evlija – napominje.