Uvijek nam je drago pogledati fotografije „prošlih vremena“ i podsjetiti se likova i objekata naše mladosti provedene u gradu naših prvih koraka,prvih uzdaha,prvih ljubavi,simpatija,prvih impresija koje su posložene u našoj memoriji od nekoliko hiljada gigabajta.
S obzirom da su one „organskog porijekla“,to su one vjerodostojnije i uzbudljivije od suhoparnih stranica novina,časopisa,biltena i drugih oblika informiranja građana putem štampanih i elektronskih medija.
U Sarajevu smo posjetili našeg dragog Sakiba-Kibu,kojeg pamtimo iz druge polovine 50-tih godina i prve polovine 60-tih godina XX stoljeća,kada je živio u Ljubuškom.
Njegov životni put je počeo u Ljubuškom,gdje je završio Osmogodišnju školu i Školu učenika u privredi.Svoje mladenačke dane Kibo je proveo u Ljubuškom,kada se zaposlio u Radničkom univerzitetu,pa je raspoređen na radno mjesto u kinu „Radnik“,kao stručno lice za emitiranje filmova(kino-operater),filmova koji su stizali u sve općine u Bosni i Hercegovini,pa time i u Ljubuški.
Filmovi su svakodnevno dolazili u Ljubuški(autobusom).Ispred Starog hotela i Pošte(PTT) ih je iščekivao Salko („Tuga“)Delalić i onda na svojim ramenima prenosio do kina „Radnik“(obično dva drvena sanduka).Kino predstave su se emitirale dva puta dnevno: u 16 sati za učenike i u 20 sati za odrasle.Ne daj Bože da te prof.Pera ugleda kao učenika na predstavi u 20 sati!Uključen alarm!
Filmska dvorana je većinom bila puna,jer su filmske predstave bile jedini „prozor u svijet“ kulture i umjetnosti.
Drago(V) i Kibo su bili kinooperateri,a pomoćne službe su obnašali Reška Hrnjičević,a potom Šerif Jakić sa suprugom,te Mara(H) i Šendo Stanko.Ponekad bi se pojavili direktori,sekretari,blagajnici Radničkog univerziteta.Najuzbudljiviji su bili western filmovi,kada je dvorana bila „dupke“ puna.U pamćenju su nam ostali kao gledaoci Šaćir Gujić-Šoca,Salko Mahić-Hira,Šoše Ante-Braco i drugi „šereti“ koji su komentarisali sve aktivnosti na filmskom platnu uz uzvike,navijanja,smijeh,aplauze i glasne usklike.Ponekad je njihova „vratolomija“ bila uzbudljivija nego „pokreti slika“ na platnu!
Iz priloženih fotografija može se vidjeti da je Kibo bio veoma aktivan kao omladinac u izviđačima,crvenom križu,omladinskim radnim akcijama,sportu,kulturi i druženju sa omladinom u Ljubuškom i svim selima ljubuške komune.Pored ostalog,sa svojom filmskom tehnikom,obilazio je gotova sva sela emitirajući filmove i prigodne programe po četverogodišnjim školama kako bi se učenici upoznali sa kino-tehnikom,pogotovo što tada nije bilo TV prijemnika.
Na priloženim fotografijama može se primjetiti obilazak raznih destinacija;Slapovi Kravice,morska obala na Jadranu,Boračko jezero kao i druga „pikantna“ mjesta u okviru općine Ljubuški i Hercegovine.
Nakon rada u Ljubuškom 70-tih godina Sakib(Kibo) je preselio u Sarajevo radeći isti posao,kino operatera,u kinima „Tesla“,“Partizan“,“Arena“,“Romanija“…Time se priključio još dvojici ljubušaka koji su obavljali iste i slične poslove u „Sarajevo-filmu“ i „Forumu“:Đemi i Salki Biliću.
U omladinskim aktivnostima Kibo je zračio toplinom,ljubaznošću,osjetljivošću prema potrebama drugih,razdraganošću uz samopouzdanje i samosvjesnost.
Ako je „zaborav teži od smrti“,ovim tekstom želimo da tekst ima „snagu života“ i izazove osmijeh našem Sakibu(Kibi) i onima koji ga vole!
Želimo mu dobro zdravlje i ugodne penzionerske dane.
Kemal Mahić
