Prije bi se reklo zapostavljeni nego zaboravljeni književnik, Abdurezak Hifzi Bjelevac roden je u Mostaru 25. VII. 1886. godine. Rastuci uz plahovitu zelenu Neretvu, u njemu se vrlo rano javlja onaj nesavladivi nemir prožet željama, žudnjama i sentimentalnim razmišljanjima koja ce kasnije zaokupljati srca i duše njegovih junaka s prepoznatljivom senzibilnošcu.
Bjelevcev životni put nije bio nimalo lahak. Dok je još bio na studijama francuskog jezika na Galatasarajskom liceju u Istanbulu, umire mu otac. Ostavši tako bez potpore s još dodatnom brigom za majku i znatno mladeg mu brata, Bjelevac je primoran zaradivati svakodnevni kruh na brojne nacine. On je urednik casopisa ”Novi vijek”, dopisnik ”Vecernje pošte”, prevoditelj, a onda i direktor Islamske štamparije u Sarajevu, ali radi i književniku sasvim inkoparibilne poslove, pa je poreski cinovnik, fabrikant papirnih vreca, revizor nabavljacke zadruge….Pored licejskih dana provedenih u Istanbulu, Bjelevac je neko vrijeme i ataše za kulturu i štampu u Ankari, zanimanje koje ga je donekle zadovoljavalo zahvaljujuci znanju franuskog i turskog jezika što je i bio uvjet.
Bjelevac svakako spada medu vrlo plodne bosanske i bošnjacke književnike, o cemu svjedoci zavidan broj njegovih romana i propovjedaka. Roman ”Pod drugim suncem” objavljen je vec 1914. godine u rodnom mu Mostaru u nakladi tiskare Muhameda Bekira Kalajdžica, zatim slijedi roman ”Minka” 1917. u Sarajevu, pa ”Ana Zolotti” u Zagrebu, ”Rene Logotetides” u Sarajevu, ”Melika” u Zagrebu 1927,, ”Zidanje srecnog doma” u Beogradu.
Na pitanje zašto je ovaj Bošnjak zapostavljen (”djela mu nisu objavljivana preko 30 godina”), odgovor se namece iz razmišljanja književnika Alije Isakovica nakon razgovora u Bjelevcevom stanu u Zagrebu u Ulici B. Adžije vec daleke 1969. godine: ”To može biti stvar slabog poznavanja ili loših namjera, ovo pogotovu kad je u pitanju biblioteka koja se zove ”Kulturno naslijede BiH”. Roman ”Pod drugim suncem” (koji je upravo pred vama) najvjerovatnije ce i danas kao i prije osamdesetak godina naci svoje gorljive citatelje, željne da u mislima dožive bosansku prošlost, a onda da bolje shvate i svoju sadašnjost. Roman je u nastavcima objavljivan u vrlo zahtjevnom casopisu ”Biser” u razdoblju 1912-1914, privlaceci narocito mladu, s naglaskom na žensku, citateljsku publiku. I pisac ovih redaka pratio je sudbine Bjelevcevih junaka i junakinja citajuci pojedine nastavke objavljene kasnije u casopisu ”Gajret” u brojevima za 1924. godinu, godište koje se nalazilo ukoriceno u ocevoj knjižnici. Tekst romana je vec tada znatno zreliji Bjelevac za tu priliku poboljšao i skratio izostavljajuci suvišne duge sekvence teksta, davši romanu novi naslov ”Sabina Sarijan”.
Vec ovaj prvi roman donio je Bjelevcu znacajnu popularnost koja je za njega ”bila veliko iskušenje”, a kritika je njegovo cjelovito djelo ”isticala kao moderno, napredno, s novim odnosom prema tradiciji, prošlosti i suvremenosti”. Da bi se razumjela za ono vrijeme izuzetna popularnost ovog velikog i plodnog književnika (koji je nažalost rano prestao pisati), tog, kako su ga neki nazvali ”pisca za žene”, morali smo Bjelevcevo djelo evo sada ponovo iznijeti i na svjetlo naših dana.
Abdurezak Hifzi Bjelevac umro je u dubokoj starosti 25. II. 1972. godine u Zagrebu i tiho, skoro nezapaženo ispracen na vjecni zasluženi odmor.
Neka je rahmet njegovoj umjetnickoj duši!