Groblje u Emerihu je malo građevinsko i estetsko čudo.Inače, čovjek koji izdaleka stigne u Njemačku, iz naših krajeva, u opasnosti je da ode u jednu od dvije životne krajnosti;da se kao posljednja budala divi svemu i svačemu, i na drugoj strani da nadobudno i kvaziintelektualno odbacuje sve ovo, kao gluposti bez života i stila. Istina je, kao i uvijek, negdje na sredini. Može se o ovim vrtovima, grobljima, parkovima i šetalištima misliti šta god ko hoće, ali je ovo djelo vrijednih ljudi i jednog radinog, protestanskog duha. Protestantizam je afirmirao barem dva kulta: kult rada i kult individualnosti. Ovdje se to zaista vidi.
Ovo se mora vidjeti. Dvorište, kuća, garaža, cvijeće u avliji, obavezna barica kao pradavni arhetip života. Sve je za izložbu. Možda je ovo čovječija predstava i model obećanog rajskog zagrobnog života.Ili je ovdje primijenjeno ono Marksovo načelo o komunističkoj nirvani. Jedino nema čovjeka.Nigdje. On je neuhvatljiv. On nema vremena za druge niti drugi imaju vremena za njega.On nema vremena ni za sebe. On nema sve ovo, sve ovo ima njega.Kod nas sve kipi od života, ali to nema jasnu formu.
Usred toga sklada i grobljanske geometrije, njemački ljudi vrlo često za nadgrobni spomenik upotrebljavaju najobičniji, neobrađeni komad kamena, pronađen tako u prirodi i posađen kod glave pokojnika.Ime i prezime.I Nijemci na spomenicima imaju samo dvije kritične godine. Jednom se živi, jednom se mre. Sjetih se grobova islamskih ratnika na Bedru. Neki saudijski kralj leži ispod običnog kamena. Svi su sahranjeni pod samo jedan kamen, prirodan i neobrađen, onakav kavim ga je dao dragi Bog. Nema viška. Lapidarno kao na stećku. U pjesmi Skenderovoj, Stećak, čitam:
„Stećak mramorni ćuti govorom scena na boku,
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.“
Sam po sebi, kamen je, ovdje u ravnoj zemlji, rijetkost i prava dragocjenost.Bogatiji, a takvih je sve više, mogu na kraju sebe počastiti takvim luksuzom. A predaja kaže kako između duše i kamena postoji neobjašnjiva veze.Kamen i čovjek imaju slične puteve uspona i silaska. Čovjek dolazi od Boga i Njemu se vraća, a kamen je po predanju, neobrađen spušten s neba i tek, ugrađen vraća se njemu. Hramovi moraju biti napravljeni od neklesanog kamena, jer ga čovjekovo oblikovanje skrnavi i oduzima božanska određenja. Isklesan i obrađen kamen tek je čovjekovo djelo i optužuje ga da ispred Stvoritelja on raspolaže stvaralačkom energijom. A energija je data samo Bogu. Prirodni i neobrađeni kamen simbol je slobode, a obrađeni simbol sužanjstva i mraka.Neobrađen kamen smatra se savršenstvom iskonskog stanja, a ako se obradi muško i žensko načelo se odvajaju. Četvrtasti, kockasti simbolizira ženski, a čunjasti kamen muški princip. Ako se čun postavi na postolje načela se ponovo sjedinjuju.
Ne znam jesu li ovo znali vlasnici ovih kamenova. Na koncu to i nije važno.Nadgrobni su kamenovi stvar živih, a ne mrtvih.Mrtvima više ništa ne treba, ovi kamenovi trebaju nama da nas štite od ništavila i mraka. Možda, nas štite od povampirenja duše mrtvaca.Otuda onoliko kamena u mojoj Hercegovini, u gomilama, koje su nadgrobni spomenici. U Hercegovini, čovjek rođenjem ne udari od tvrdu zemlju, nego od tvrdi kamen.
Neka nadgroblja, posve beznačajnih ljudi, liče na mramorne mauzoleje.Pretencioznost i samoživost.Na grobu Lava Nikolajeviča Tolsoja,najvećega svjetskoga pisca, nema ništa. On leži pod stećkom svojih romana Ane Karenjine, Rata i mira i pod zelenom travom ruskog Zakavkazja.Neprolaznost Tolstojeve slave i vječnost ruske zelene trave.
Prolazim cvjetnim perivojem groblja u Emerihu.Ovako je dobri Zuko Džumhur tabanao „svojim bagavim stopalom“.“Do Hafizovog groba išao sam pješke.Prelazio sam kilometre ruža, zumbula, katmera, perunika, jasmina i jorgovana.Prešao sam najmirisniju stazu svijeta.Nikada i nigdje nisam vidio toliko ptica.“.Na grobu hazreti Alije kao da se zrcali jedan karakter i svekolika filozofija islamskog emocionalnog svijeta.“Bio sam na mnogim slavnim grobovima gdje se prodaju ulaznice“, piše tim povodom Zuko „i na svetim mjestima gdje se hodočasnicima izdaju uvjerenja i potvrde i na grobovima pred kojima se satima organizovano čeka u dugačkim redovima, ali još nisam vidio grob na kome se i poslije više od hiljadu godina usrdno i skrušeno moli, plače,jeca, uzdiše i nariče, kao da je pokojnik maloprije preminuo, kao da je prije nekoliko trenutaka ovdje sahranjen i kao da je svakome od ovih ljudi, žena i djece bio više nego rod rođeni. Kao da je djeci bio majka, majkama jedinac, očevima mjezimac.“
Na koncu konca, svi ceremonijalno bacaju tri lopatice zemlje na pokojnikov sanduk i po kitu svježeg cvijeća. Rodbina stoji pred otvorenim grobom i prima sućut. Ovdje se, to je definitivno, smrt uljepšava,ali teško je otkriti granicu između gospodstvene kulture i pogrebne ceremonije. Kod nas se smrt ne uljepšava, formalno i grobljanski, jer je ona sama po sebi, za nas, važnija od života, kod nas je na cijeni smrt,a ne život kao ovdje.
Opisujući bistrički harem u Sarajevu, Kemal Mahmutefendić piše:“I to što se između kamenih nišana sadio luk i salata, peršun i mrkva, po koji kukuruz i žuta tikva, i to što su po čitav dan djedove koze bile vezane dugačkim konopcem za neki od nišana i pasle sočnu travu naokolo, dok bi pokretljivi jarići pravili akrobacije po kamenim ahmedijama, zamišljenim nad poleglim, sa okolnom zemljom, već poravnatim mezarulcima;niti me je čudilo kada bi u kasna ljetna poslijepodneva, obavijeni sjenkama drveća i sunca koje trne na zapadu, sa prigušenom hukom Sarajeva u dolini, na prosrtoj serdžadi, moji pili kafu na metar, metar i pol iznad kakvog turskog dostojanstvenika, softe, muderisa hafiza, ajana ili ženskog stvorenja, čiji je život davno prošao, kao da nije ni postojao“.Mrtvi i živi, živi i mrtvi jedni pored drugih, jedni sa drugima, jedni u drugima, pomireni i posve prirodni i prožeti.
Granice između života i smrti pokopane su u travi bistričkih grobalja, a nevidljiva crta između vremena i vječnosti kao i da ne postoji. Osjetiti i spoznati tu nevidljivu, a postojeću kritičnu liniju između vremena i vječnosti, tu jednostavnu istinu o pomirenosti i koegzistenciji između života i smrti, tu spoznaju da će svako živo biće umrijeti i onaj ko se nije rodio, i da se radi toga ne vrijedi sekirati, najveći je domet čovjekov u nadilaženju straha od ništavila i besmisla smrti i života.
Uzaludno je uljepšavati tu liniju, tu kritičnu tačku ulaska u tamu nepoznatoga pozemnog svijeta,kad je ona lijepa sama po sebi, kad je ona ljepša od svake nakane da je uljepšamo. Nije pitanje, dakle, ovdje u Emerihu, je li ovo groblje lijepo ili nije, naravno da je lijepo, nego je pitanje čemu ova ljepota.Ne daj Bože živjeti bez mogućnosti- biti i otići sa ovoga svijeta.
Jedna ogromna crna mačka prati nekoga u mimohodu. Tiha kao mačka. Tišina. Negdje se čuje preplašeni kosovac, kao obijesno dijete kad se zagrcne od smijeha.
Izvor:Alija Pirić:DUBRAVSKI LEKSIKON,Stolac,2013.
Izbor:Kemal Mahić
