ĆAMILOV FADIL

Kao da mi je sve odavno postalo uspomena, i kao da sad samo sjećanje živim. Sjećam
se tako dobrih i dragih ljudi uz koje sam imao priliku odrastati. Sjećam se naših
komšija, prijatelja, mnogobrojne rodbine… A od tog povelikog roda, od svih
Delalića, Gujića, Fazlinovića, i drugih, sa strane očeve majke, naše Jiše, Ćeška
koliko hoćeš, sve odreda dragih i dobrih ljudi. Ćamil, Kasim i Ahmo, u Sarajevu
Habiba, uz koje sam rastao, u Brčkom Vezirka, koju nažalost ne imadoh priliku
upoznati, i njihova djeca, i djece im djeca…

No od svih njih posebno se sjećam Ćamila, iako uglavnom kroz maglu, jer dijete sam
bio kad je on živio, i nekako iznenada umro. Njega smo ja i moj brat dajom zvali,
uostalom kao i svu ostalu Jišinu braću, iako su oni našem ocu bili dajdže; takav je
valjda red u našoj kući bio, kad u pitanju su bili dragi i dobri ljudi. E taj je
dajo Ćamil za mene bio oličenje dobrote, i dragosti. Vjerujem da nije bilo insana
koji ga nije volio. Pamtim ga kao naočita, razborita, staložena čovjeka. Uvijek bi
nas djecu znao obradovati pokojom bombonom, i to ne bilo kakvom, nego karamelom, što
bila je (a za mene i ostala) kraljica među bombonima. Ne znam zašto, ali pamtim ga s
fesom na glavi, mada se fes tada i nije nosio. “Bio je on pravi vjernik i pravi
čovjek”, veli mi nedavno moj otac Zijo. Eh, lijepo vrijeme ono, kad su vjernici bili
lijepi, bili vjerni, kad ih je vjera lijepim činila, te su bili i ljepši i vjerniji
i od same vjere u koju su vjerovali… Pamtim i dajinu kuću, s dvije, mislim, bašče
oko nje, u sjećanju mi je lijepa i povelika, poput kakvog malog dvorca, odisala je
nekom posebnom toplinom i ljubavi, i puna čeljadi je bila. Fuada i Fadila, Mustafa i
Fadil… Odavno tamo nisam bio, odavno u kući daje Ćamila niko i ne živi… U
Sarajevu, dok sam studirao, ranih sedamdesetih, ponekad bih navratio u prodavnicu
odjeće (“Alija Hodžić”?), na uglu ondašnje Miskine, gdje je Fada radila. U Ljubuškom
bih sreo Mupu i Fadila, i Fadilu. Sad nikoga nema, sve na onom svijetu, samo je još
Fadila ostala, s Fahrudinom i svojima negdje u Danskoj obitava… Eh, dajo Ćamil, i
daje Ćamila lijepa čeljad… 
No, od njih svih, dobrih i dragih, Ćamilov je Fadil za mene uvijek bio nešto
posebno. Možda zato što sam u njemu daju Ćamila najviše prepoznavao. Nisam Fadila ni
tako često viđao, a i oni naši rijetki susreti ne bi ni protekli s baš mnogo riječi.
Jer Fadil i nije bio od velike priče, za njega je riječ bila dragocjena, nije se on
njome razmetao. Ranih sedamdesetih, kad sam apsolvirao, sretne me jednom u
Ljubuškom, i upita kako je u Sarajevu, kako ide studij. “Apsolvirao sam”, velim mu.
“I ti apsolvirao”, dočeka Fadil, te nastavi: “A reci ti meni koliko još imaš ispita?
Evo ih po Ljubuškom koliko hoćeš koji godinama hodaju od hotela do Radničkog, a kad
ih upitaš za studij, svi kažu da su apsolvirali…” Mislim da je to bio naš najduži
razgovor, obojen Fadilovim osobenim smislom za humor. Jer mnoge je on znao
nasmijati, a rijetko sam ga vidio da se sam smije. Da, Ćamilov Fadil…
A onda sam ga sreo u Oslu, u prihvatilištu za ponižene, kad se ono u ona nesretna
vremena jug na sjever masovno selio, početkom septembra devedeset treće. Utučen,
ispijen, ubijen, za ne prepoznati… “E moj Muna, vidi šta nas snađe… Vidi gdje
smo došli… Šta ćemo sad? A možda ti štogod ovdje i napišeš, a šta ću ja?” Dobro
sam upamtio te njegove izgrcane, bolne riječi, kao da ih i sad čujem, odzvanjaju mi
u mozgu, peku… Nisam tad ni naslutiti mogao da je to naš zadnji susret, da će
domalo Fadil na onaj svijet otići… Koncem te godine bila mu je dženaza, u Oslu,
koju nikada neću zaboraviti; jer ništa nema bolnije od u tuđini dženaze… Nikada
nisam vidio crnju zemlju koja se pod bijelim snijegom tako otvorila… “Vidi šta nas
snađe… Vidi gdje smo došli… Šta ćemo sad?” – odzvanjale su Fadilove riječi tog
hladnog decembarskog dana oslanskim grobljem koje je, njime mrtvim, Zorbinovac
postalo…
I da ne bih iznevjerio Fadila, otad sam pisao, mnogo. Od tog tužnog i hladnog
decembarskog dana sve ovo vrijeme pisao sam zapravo jednu pjesmu, njemu, Ćamilovu
Fadilu u čast. Jer njegova je smrt za mene bila i ostala jednim od simbola naše
nesreće. Pisala se ona sama, i naslovila se, odmah, sama od sebe: “Crno i bijelo”. I
još se ona, crna i bijela, piše; jer nije lako u pravu riječ pretvoriti sve ono čega
se još (maglovito) sjećaš, što otimaš od zaborava, sve to što s bolnim se osjećajem
miješa.
Njome pozdravljam, u norveškome Gjřviku, Fadilovu Sadiju, i Emila, u Švedskoj Ernu,
u Tuzli Elmu, Fadilu i njezine u Danskoj, i sav preostali daje Ćamila lijepi rod, ma
gdje da je.Sjeti se svega što si zaboravio.
I povjeruj, svemu. Vjera i jest za slabe.
Sjeti se crne zime i povjeruj da opet je
zemlju obijelila. I brata se sjeti. Povjeruj
da bjelji je od snijega. I rodbine, one, sve.
I prijatelja, što na dalek su ga ponijeli put.
Prisjeti se. I svom svojom vjerom povjeruj
da pravu oni vjeru šire. Da smrt je dobra,
al da brat je svaki od svake smrti bolji…Svega se sjeti. I povjeruj u sve čega si se
sjetio. Samo ono što zapamti se bilo je, i
vječito traje. Većina to, vjeruj, u sebi imaju
a da i ne znaju. Zato i ne vjeruju: Crno i
bijelo isto je vrijeme na različitim mjestima
posijano; i samo je u nama, u vjeri
našoj cijelo…Vjeruj mi, vidio sam. A ono što vidim
to i znam. Od života, kao ni od smrti, lijeka
nema. Nad nama je lovac dobar. Od tad me to
i muči: Može li se sjećanjem sve poništiti?
Sva tuga, i nepravda? I ima li, Bože, te tuge, 
i te nepravde, veće, nego kad Hercegovac
se, pod snijeg, daleko od kuće svoje,
u sleđenu zemlje meće…

Munib Delalic

1739 Posjeta 1 Posjeta danas